DISCIPLINING OF CATHOLIC CLERICS AND BELIEVERS IN THE EASTERN CROATIA AT THE END OF THE SEVENTEENTH AND THE BEGINNING OF THE EIGHTEENTH CENTURIES

Teorijski koncepti »društvenog discipliniranja«, »konfesionalizacije« i »vjerskoga discipliniranja« dali su važan doprinos proučavanju europske ranomoderne povijesti, osobito ranonovovjekovne vjerske povijesti. Vjersko se discipliniranje vezuje uz tridentski katolicizam i prvenstvena mu je svrha postizanje homogenizacije vjerovanja i praksi te osiguravanje pokornosti vjernika crkvenim (i svjetovnim) autoritetima, ali se dotiče i discipliniranja klera, posebice nižega. Koncept konfesionalizacije nastoji prikazati društvene i političke učinke religije s naglaskom na povezanost crkve i države u procesu nastanka modernih država. Jedan od najizraženijih problema organizacije crkvenog i vjerskog života u istočnoj Slavoniji i Srijemu krajem 17. i početkom 18. stoljeća bio je problem nepoštivanja obveze boravka biskupa u biskupiji, što se prvenstveno odnosi na Srijemsku i Beogradsku biskupiju. Srijemski biskupi u svojoj biskupiji nisu mogli rezidirati zbog nepostojanja biskupskih prihoda, posjeda ni odgovarajuće kuće za boravak dok je teritorij Beogradske biskupije u cijelosti ostao u sastavu Osmanskoga Carstva. Kongregacija za širenje vjere, pod čijom su jurisdikcijom bila područja spomenutih biskupija, bila je svjesna ovoga problema i povremeno je poduzimala mjere, upozoravajući biskupe na njihove dužnosti i zahtijevajući da ih bez odgode ispune, ali ova upozorenja u pravilu nisu polučivala željene rezultate. U oblikovanje svećenstva koje bi udovoljavalo reformnim zahtjevima u istočnoj Slavoniji i Srijemu krajem 17. i početkom 18. stoljeća kao otežavajuće okolnosti posebno su se isticali odsustvo biskupa iz dodijeljenih im biskupija, neredovito održavanja biskupijskih sinoda, neprovođenje kanonskih vizitacija, teškoće u osiguravanju prihoda primjerenih za uzdržavanje svećenstva i nespremnost dijela vjernika da se bez otpora podvrgnu svećeničkom autoritetu. Poseban problem u pogledu discipliniranja nižega svećenstva predstavljali su franjevci, osobito u pitanju prava imenovanja franjevaca za župnike. S obzirom da su u krajevima nedavno oslobođenima od osmanske vlasti oni još desetljećima bili gotovo jedini dušebrižnici razumljivo je zašto su u pravilu propadali pokušaji biskupa i vikara da ih u cijelosti podvrgnu svojoj jurisdickiji i osiguraju potpunu pokornost biskupskom autoritetu. S druge strane, u dostupnim su izvorima zabilježeni tek rijetki primjeri neposluha svjetovnoga svećenstva što se može protumačiti njihovim školovanjem u kolegijima Kongregacije za širenje vjere kao i drugačijim položajem u odnosu na biskupijsku vlast kojoj su bili neposrednije podređeni od franjevaca. U dostupnim je izvorima zabilježeno malo konkretnih primjera prekršaja i zlouporaba od strane vjernika, a najraširenije su bile one koje su se odnosile na sakrament vjenčanja. Također, malo je zabilježnih konkretnih primjera sankicioniranja prekršaja iako se iz brojnih pritužbi crkvenih službenika može zaključiti da je takvih prekršaja bilo te da su oni svoju dužnost nadzora nad vjerskim životom i praksom svojih župljana shvaćali ozbiljno.Theoretical concepts of »social disciplining«, »confessionalization« and »religious disciplining« contributed greatly to the research of European early modern history, especially regarding the early modern ecclesiastical history. Notion of religious disciplining usually is connected to Trident Catholicism, and its goal was homogenization of religious practices together with insurance of obedience to the ecclesiastical (and secular) authorities, but it also related to the disciplining of lower clergy. By the same token, concept of confessionalization tries to reveal social and political effects of religion with emphasis on the relation between Church and state in the process of creation of modern states. One of the most prominent problems regarding ecclesiastical organization and religious life in the Eastern Slavonia and Syrmia at the end of the seventeenth and the beginning of the eighteenth century was non-presence of bishop in his diocese, which was especially evident in bishoprics of Syrmia and Belgrade. Namely, bishops of Syrmia could not reside in their diocese because of lack of incomes, insufficient diocesan land properties and nonexistence of an appropriate accommodation, while the entire territory of the Belgrade\u27s diocese was under Ottoman rule. Congregation for the Evangelization of Peoples, which was responsible for these dioceses, was aware of these problems and from time to time bishops were reminded on their obligations. However, such measures often did not give any remarkable results. Additional problems regarding the formation of acceptable reformed clergy in eastern Slavonia and Syrmia were connected with absence of regular bishopric synods and canonical visitations, lack of substantial incomes for clergy, which was followed with serious problems regarding unwillingness of local believers to obey clerical authorities. Moreover, regarding disciplining lower clergy there was another problem connected with the Franciscan custom to appoint parish priests without consulting diocesan clergy. Namely, since eastern Slavonia and Syrmia were recently liberated from the Ottoman rule these Franciscan clerics for many decades remained literally the only chaplains in these regions. And because of this fact all the efforts of diocesan clergy to subject locals to their jurisdiction were in vain. On the other hand, preserved sources witness that diocesan lower clergy mostly obeyed bishops\u27 authorities, which can be explained by their education within colleges of the Congregation and by the differences regarding their position in the diocesan hierarchy. Similarly, there is rather small number of cases that reveal disobedience of local believers, and most frequent ones were related to sacrament of marriage. By the same token, there is no much evidence regarding sanctions of disobedience, though many preserved clerical complaints allow us to assume that such cases had happened often, and that clerics considered seriously their obligation to supervise religious life and practices of their parishioners