Perspektive jačanja suradnje NATO-a i Europske unije u kontekstu regionalne i globalne sigurnosti

Euroatlantska zajednica se suočava s novim izazovima – u trenutku kada se SAD sve više okreću području Azije i Pacifika, europske države će morati preuzeti znatno više odgovornosti u osiguranju europske sigurnosti. S obzirom da će se zaokret u obrambenoj politici SAD-a odraziti na transatlantske i euroatlantske odnose, te čak dovesti do „repozicioniranja“ SAD-a unutar NATO-a, upitno je kako će se novim okolnostima prilagoditi politike europskih NATO-saveznika. Činjenica je da NATO i Europska unija moraju stvoriti zajedničku platformu za iskorištavanje komparativnih prednosti u podržavanju međunarodnog mira i sigurnosti. Zaključci Sastanka na vrhu NATO-a u Chicagu, u prvom redu povezivanje koncepta „pametne obrane“ i koncepta „udruživanja i dijeljenja“ zajedničkih potencijala stvaraju pretpostavke za poboljšanja. Pojačana suradnja u oba modela europskim državama bi omogućila da ostvare veći utjecaj u okviru NATO-a i EU, te postigla učinke koji bi nadilazili njihove pojedinačne domašaje. Unatoč sposobnosti nekih država da i u uvjetima financijske krize iniciraju zajedničke operacije, izvjesno je da će geopolitički interesi država članica NATO-a i EU i dalje otežavati postizanje konsenzusa oko modaliteta za jačanje učinkovitosti zajedničke obrane i stvaranja zajedničkih kapaciteta. Za početak, obje će organizacije morati uložiti pojačane napore u identificiranje, a zatim i otklanjanje neželjenog preklapanja aktivnosti. A to je i za Sjevernoatlantski savez i za EU velik izazov s vrlo neizvjesnim ishodom