PRAVO OKRIVLJENIKA NA USKRATU ISKAZA U PREKRŠAJNOM POSTUPKU

Sličnost između kaznenog i prekršajnog prava najbolje dolazi do izražaja u činjenici da se u zakonima uređenim postupcima utvrđuje postojanje kažnjivog ponašanja i počiniteljeva krivnja kako bi se, u skladu s propisima materijalnog (kaznenog odnosno prekršajnog) prava, primijenila kazna ili kakva druga sankcija. Budući da se u oba slučaja zadire u temeljna ljudska prava, bilo je nužno da se počiniteljima prekršaja priznaju i zajamče sva ona prava obrane koja se danas smatraju nezaobilaznim općepriznatim načelima kaznenopravne teorije i prakse. Međutim, prekršaji su lakše povrede javnog poretka čiji počinitelji u pravilu nemaju razvijenu kriminalnu svijest, što se svakako odražava na njihova ponašanja tijekom postupka. Ovaj članak analizira ponašanje okrivljenika prema korištenju pravom na uskratu iskaza u prekršajnom postupku u kojem je to pravo riješeno na način prilagođen prirodi i osobinama samog prekršajnog postupka. Na slučajno odabranim uzorcima u razdoblju primjene Zakona o prekršajima (NN 88/02, 122/02, 187/03,105/04, 127/04 ) pokušalo se utvrditi u kojoj se mjeri okrivljenici koriste tim pravom, postoji li uzročna veza između prava na uskratu iskaza i prava na korištenje branitelja te u kojoj su mjeri suci kod provedbe kaznene politike respektirali pravo na uskratu iskaza. Sadržajem rada obuhvaćene su i neke odredbe posebnih zakona prema kojima su okrivljenici izravno pozvani (pod prijetnjom novčanih sankcija) surađivati s raznim upravnim, inspekcijskim i sličnim tijelima, kojima su kao ovlaštenim tužiteljima dužni predati tražene isprave i predmete, uključujući i one iz kojih proizlazi njihovo protupravno prekršajno ponašanje