NOVE ZADAĆE I STARE NEDAĆE BRANITELJA U KAZNENOM POSTUPKU

Zastupajući stajalište da je nagodba strana našemu kaznenom postupku, jer o njemu stranke ne raspolažu slobodno određenim pravima nego su se dužne pridržavati strogih odredbi kaznenih zakona, autor u radu podvrgava oštroj kritici odredbe novoga članka 190.a Zakona o kaznenom postupku. Te odredbe nisu precizne (jer npr. ne određuju jasno da stranke mogu podnijeti suglasni zahtjev za izricanjem kazne okrivljeniku isključivo tijekom istrage) a branitelja stavljaju u posve drugačiju ulogu od dosadašnje - on, po njima, mora izaći iz svoje uloge okrivljenikova procesnog pomoćnika i postati procjenitelj i pregovarač te u tom cilju trošiti znatno više vremana i truda. Osim toga, one na branitelja postavljaju i veliku odgovornost a izlažu ga i psihološim pritiscima od onih okrivljenika koji su uvjereni u svoju nedužnost, ali branitelj smatra da im je bolje priznati niži stupanj krivnje (npr. nehaj) i zadovoljiti se blagom kaznom nego inzistirati na vođenju postupka. Autor smatra da će u takvim slučajevima branitelj stajati pred “gorkom” zadaćom, to više što će s okrivljenikom morati raspravljati o mjeri kazne koju bi okrivljenik trebao prihvatiti kao primjenu. Sve to autora navodi na pesimističan zaključak da hrvatska pravna praksa nije pripremljena na veliku novost koju donosi ta odredba i boji se da će ona, presađena iz anglosaksonskoga prava, u hrvaskom pravnom “vrtu” cvjetati samo jedno ljeto - ono u 2002. godini kada je bila donesena