U radu se razmatra pojam pismenosti u suvremenim okolnostima te odnos prema novoj pismenosti u školi. Oduvijek je pismenost bila u službi zadovoljenja društvenih potreba pojedinog doba, a danas je nova pismenost u službi globalne komunikacije. Osim što je sredstvo za postizanje ciljeva društva, pismenost je i sama sebi svrhom u sklopu samoaktualizacije pojedinaca u demokratskim društvima. Osnovna škola primarno je mjesto za razvijanje pismenosti pa je stoga nužno prilagoditi pristup pismenosti u školi suvremenim tumačenjima pismenosti. Usmjeravajući se na čitanje, vještinu koja uz pisanje čini bitnu odrednicu pismenosti, rad analizira odnos prema pismenosti u kurikulumima – Nacionalnom okvirnom kurikulumu, školskom kurikulumu i kurikulumu ...