U članku se tumači Skalićevo djelo Conclusiones mille quinquaginta tres u horizontu njegove enciklopedijske i sinkretističke ideje znanosti i u odnosu na mišljenje Pica della Mirandola. U Konkluzijama Skalić želi sažeti sveukupnost znanja diferencirajući ga na teze o znanostima. Pritom se Skalić u znanost pokazuje kao već uvijek prisutno (iako beskonačno) znanje koje se povijesno regulira korisnošću. S obzirom na tradirani pojam znanosti čini se da se u Skalića izgubila ideja »polaganja računa« ili izvedenosti, »egzaktnosti« znanja znanosti. Znanost je nešto povijesno varijabilna u tom smislu da se iz sveukupnosti mogućeg uvijek realizira ono neposredno korisno.The paper expounds Skalić\u27s work Conclusiones mille quinquaginta tres in the ...