Inside and Outside the New Global Community. Human Rights Discourse in Japan and Beyond

U članku se razmatraju pitanja “vlasništva” nad diskursom ljudskih prava i nudi njegova antropološka analiza, posebice s obzirom na njegove pravne izvanpravne aspekte. Središnje pitanje “čiji je diskurs ljudskih prava”, odnosi se na razliite načine na koje se koristi. S jedne strane, radi se o utjecajnom diskursu koji za posljedicu nerijetko ima isključenost određenih kategorija ljudi, dok ga s druge strane preuzimaju i za svoje svrhe koriste različite skupine. Diskurs se, u tom smislu, prevodi u novim okolnostima i rekontekstualizira, što je prikazano na primjeru Japana. Instrumentalistički jezik ljudskih prava skeletonizira društvenu stvarnost, dok istovremeno omogućuje stvaranje interepretativne zajednice i otvara prostor za obespravljene. Njegova učinkovitost kao pravnog jezika često je upravo povezana s njegovim ograničavajućim aspektima. Štoviše, stvaranje simboličke zajednice koju omogućuje samo je po sebi popraćeno isključenjem nekih osoba u tijeku procesa povlačenja granica. U zaključku, prividne kontradikcije i paradoksi ljudskih prava interni su i inherentni diskursu samome.Issues surrounding the “ownership” of human rights discourse are examined in relation to the variety of ways in which this discourse is utilized. It is argued that the instrumentalist language of human rights discourse skeletonizes social reality, while creating interpretive communities and opening up spaces for the dispossessed. To the extent that the discourse enables the creation of a symbolic community, it leads at the same time to the exclusion of some people through the boundary drawing process