Salvaging Vessels in Places of Refuge

Spašavanje jest svaki čin ili činidba poduzeta radi pomoći osobama, brodu ili drugoj imovini koja je u opasnosti na moru ili podmorju. Pomorski zakonik Republike Hrvatske (2004.) prihvatio je načela Međunarodne konvencije o spašavanju iz 1989. Svaka potrebna i korisna usluga i pomoć imovini i osobama u opasnosti na moru može se pružiti na tehnički različite načine. Djelatna intervencija broda spašavatelja može biti i tegljenjem drugog broda (s teretom) u opasnosti do mjesta koja pružaju sigurnost i zaštitu od propasti ili daljnjeg oštećenja ugroženog broda. Takva mjesta nazivaju se mjestima zakloništa. Mjesto zakloništa u hrvatskom Pravilniku o mjestima zakloništa definira se kao mjesto gdje je moguć privremeni smještaj broda radi pružanja pomoći ili uklanjanja možebitne prijetnje ljudima ili okolišu. Široki je raspon mogućih mjesta zakloništa na obali. Značajna je procjena i izbor tih mjesta, sredstava i opreme za pružanje pomoći i spašavanje, mogućnost smanjenja i uklanjanja onečišćenja. Upravo na osnovi Konvencije o spašavanju iz 1989. (Pomorskog zakonika Republike Hrvatske) stimuliraju se i slučajevi spašavanja u situacijama kada je nužno spašavati brod od kojega prijeti opasnost od onečišćenja morskog okoliša od štetnih tvari (npr. od tankera s teretom ulja), a moguće je da u tim nastojanjima ne bude uspjeha u spašavanju broda i tereta, odnosno zbog okolnosti slučaja mali su izgledi da se ostvari uspjeh u spašavanju imovine ili je u pitanju mala vrijednost imovine u pogibelj. I suvremeni normativi ostaju pri klasičnom načelu da nema pravo na nagradu spašavatelj koji nije uspio u spašavanju broda i tereta (“no cure – no pay”). Stoga je Konvencija o spašavanju (1989) kao stimulaciju u takvim okolnostima priznala “posebnu naknadu” brodu spašavatelju ako i nije bilo stvarnog uspjeha u spašavanju, ali je bilo pokušaja da se takvom akcijom spašavanja otklone ili ublaže posljedice onečišćenja morskog okoliša. Iako je u okolnostima slučaja jedina opcija izbjegavanja onečišćenja mora upravo bila izbor mjesta zakloništa, postoje danas ustrajni otpori obalnih država da dopuste ulazak oštećenih brodova s opasnim teretima u svoje teritorijalno more ili unutarnje morske vode (mjesta zakloništa na obali) zbog paničnog straha od mogućih štetnih posljedica onečišćenja. Republika Hrvatska je jedna od rijetkih država koja ima Pravilnik o mjestima zakloništa. Kako u međunarodnim okvirima razriješiti ovu problematiku? Da li odgovarajućom obvezujućom konvencijom? Postoje i direktive Europskog parlamenta, a i smjernice Međunarodne pomorske organizacije. Ipak, može se očekivati i u skoroj budućnosti da će obalne države nastaviti s praksom da nevoljko dopuštaju uplovljavanje u vlastita tzv. mjesta zakloništa stranim oštećenim brodovima koji svojim teretom prijete morskom okolišu.Salvage constitutes each act or activity undertaken for the purpose of helping people, vessels or other property in danger in navigable waters or in any other waters whatsoever. The Maritime Code of the Republic of Croatia (2004) adopted the principles of the International Convention on Salvage from 1989. Each necessary and useful service and help to people and property in danger at sea can be provided in many technically diff erent ways. Active intervention of another salvor can be executed through towing of the other (cargo) ship in danger to the shelter point providing protection from complete destruction or further damaging of the ship. Such places are called places of refuge. A place of refuge in Croatian Regulations on places of refuge is defined as a place suitable for a temporary placement of a vessel in need of assistance or for eliminating a potential threat to people or environment. There is a wide range of possible shelters which could serve as places of refuge on the coast. The assessment and selection of those places, as well as the choice of tools and equipment for provid ing assistance and salvage and the possibility of minimising and preventing pollution are extremely important. In accordance with the Convention on Salvage from 1989 (of the Croatian Maritime Code) there is compensation in cases where it is necessary to salvage a vessel which by itself or its cargo threatened damage to sea environment (e.g. oil tanker), and there is a possibility that these endeavours yield no results when it comes to the salvage of vessels or cargo, i.e. in the event of special circumstances where there is little chance to salvage property or property value in danger is minor. Modern normative provisions rely on the classic principle that no payment is due to the salvor if the salvage of vessels and cargo yielded no useful results (“no cure – no pay”). Thus the Convention on Salvage from 1989 introduced the “special compensation” to the salvor in such circumstances even if the salvage operation yielded no actual results, although the attempt had been made to eliminate or minimise the consequences of the sea environment pollution. Even though in special circumstances the only option available to avoid sea pollution is particularly the selection of the place of refuge, there is still tenacious resistance from certain coastal States to allow the damaged ships with dangerous cargo into their territorial or inland waters (coastal places of refuge) for the overwhelming fear of potentially damaging pollution consequences. The Republic of Croatia is one of the few coastal States with the Regulations on places of refuge. How to resolve this issue within the international framework? Perhaps if we implement an adequate binding convention? There are certain directives from the European Parliament and the International Maritime Organization. However, it could be expected that the costal States will continue to allow unwillingly the entering of the foreign damaged ships which threaten damage to sea environment into their own so-called places of refuge