Jugoslavenski teritorijalni zahtjevi prema Mađarskoj i susjednim zemljama i planovi za njihovu primjenu nakon Drugog svjetskog rata

Poslije relativnog smirivanja mutne situacije u mjesecima nakon sloma Kraljevine Jugoslavijeu travnju 1941., tri glavne jugoslavenske političke snage dale su si pravo ponovo uspostaviti raskomadanu jugoslavensku državu. Neosporno je da je među njima prva legitimna politička snaga bila Jugoslavenska kraljevska izbjeglička vlada, koja je našla utočište najprije na Bliskom istoku, a potom u Londonu, i koja je pokušavala samim svojim postojanjem simbolizirati kontinuitet, u čemu je na početku imala dosta uspjeha. Druga politička snaga, koja je nekad više, a nekad manje, bila tijesno vezana za izbjegličku vladu, bila je tzv. Jugoslavenska vojska u otadžbini ili Četnički pokret pod vodstvom pukovnika, a zatim generala Dragoljuba (Draže) Mihailovića. I na kraju, treća politička snaga bila je ustanička partizanska vojska, kao tzv. Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije pod vodstvom Jugoslavenske komunističke partije, koja se može poistovjetiti s likom Josipa Broza Tita. Ova je snaga prve godine rata bila beznačajna, međutim, tijekom sljedećih godina, zbog aktivnih borbi protiv okupatorskih i kvislinških snaga, stječe sve veće značenje, a poslije, čak i priznanje velikih savezničkih sila. U ovom ću se članku baviti uglavnom planovima gore spomenutih političkih snaga o poslijeratnom teritorijalnom uređenju, a posebno planovima koji su se odnosili na Mađarsku