QUESTIONABLE MODERNITY

Teorija moderne Jacquesa Bideta fascinantan je istraživački pothvat koji nas na izazovan način sučeljava s nizom ključnih teorijskih i praktičnih problema. Tekst se usredotočuje na pojmove metastruktura, dominacija, klase i demokracija. Najvažniji je pojam “metastruktura”, koji valja razumjeti kao cjelinu resursa koordinacije i legitimacije (na ekonomskoj, pravnopolitičkoj i kulturnoj razini – prevladavanje svakog transcendentnog poretka) koji su građanima moderne na raspolaganju, a koji se mogu kombinirati na više različitih načina, u raznovrsnim strukturama moderne. Kako razumjeti ontologijski status te metastrukture? Potpun odgovor na to pitanje suočava nas s drugim pitanjem: može li se pružiti znanstveno objašnjenje geneze te moderne (meta)strukture? Ako je dakle metastruktura neka vrsta opće gramatike moderne, društvene su strukture aktualizacija mogućnosti metastrukture prema spektru koji ide od krajnosti planskog kolektivizma do krajnosti liberističkog kapitalizma. Stoga se dvojnost moderne očituje u tome što je obilježuje s jedne strane univerzalistička legitimacija, a s druge ustrajnost oblikā dominacije (klasne). Prema Bidetu, u kapitalizmu će se uspostaviti dominantna klasa s dva pola, vlasništvom i kompetencijom, koja odgovaraju isprepletenosti tržišta i organizacije u tom obliku društva. Stoga pokušaj emancipacije od dominacije vlasnika, u slučaju planskog kolektivizma, do maksimuma razvijajući organizacijsku dimenziju da bi se na egalitarniji način zadovoljile društvene potrebe, nužno vodi u dominaciju organizatora. No teza da u kapitalizmu dominantna klasa ima dva pola (vlasništvo i kompetencija) izložena je prigovoru da o drugom polu te klase (upravljača) kaže ujedno i previše i premalo. Naime ostaje nejasno kako misliti jedinstvo kapitalističke dominacije u pluralnosti sfera društvene moći; a ako je, naprotiv, potrebno odustati od tog jedinstva, zašto se ograničiti samo na dva pola? Zaključno se problematiziraju dva pitanja koja se autoru čine odlučujućim: u kojoj se mjeri nejednakosti vezane uz vlasništvo ili kompetenciju mogu označiti kao klasni odnosi ili oblici dominacije? I kakva je relacija između raznovrsnih modaliteta klasnih odnosa ili odnosa dominacije i ustanova moderne poliarhijske demokracije koja u svom središtu ima višestranačje?Jacques Bidet’s theory of modernity is a fascinating research project which confronts us in a challenging way with a series of key theoretical and practical problems. The text focuses on the concepts of metastructure, domination, class and democracy. The most important concept is “metastructure”, which is to be perceived as all coordination and legitimation resources (on the economic, legal-political and cultural levels – the overcoming of any transcendental order) at the disposal of the citizens of modernity. These resources can be combined in several different ways, in varied structures of modernity. How are we to understand the ontological status of this metastructure? A full answer confronts us with another question: is it possible to offer a scientific explanation of the genesis of this modern (meta)structure? Thus, if metastructure is some sort of general grammar of modernity, the social structures are an actualisation of the possibilities of metastructure according to the spectrum ranging from the extreme of planned collectivism to the extreme of liberistic capitalism. Consequently, the duality of modernity is manifest in the fact that it is characterised, on the one hand, by universalistic legitimacy and, on the other, by the persistence of forms of (class) domination. According to Bidet, in capitalism a dominant class will be established with two poles – property and competence – which correspond to the interlinkage of market and organisation in such a form of society. For this reason, an attempt to achieve emancipation from the domination of the proprietor, in the case of planned collectivism, developing to the full the organisational dimension in order to satisfy the social needs in a more egalitarian way, necessarily results in the organiser’s domination. But the thesis that the dominant class in capitalism has two poles (property and competence) is met with the objection that simultaneously too much and not enough is said about the second pole of this class (of managers). Namely, it remains unclear how we must think the unity of capitalist domination in the plurality of spheres of social power; and if, on the contrary, we must abandon this unity, why should we limit ourselves to only two poles? The author concludes with a discussion of two questions which he deems to be decisive: to what extent can the inequalities related to property or competence be designated as class relations or forms of domination? And what is the relation between various modalities of class relations or relations of domination, and the institutions of modern poliarchic democracy which is centred on the multi-party system