Utjecaj znanstvenog istraživanja na glazbenu misao 19. stoljeća: djelo Richarda Wallascheka

The scientific study of music blossomed in the second half of the nineteenth century, particularly in Germany and Austria. Researchers such as Hermann von Helmholtz and Carl Stumpf investigated the physiological and psychological bases of music but did not focus on higher-level musical topics. It was not until the early twentieth century that scientific methods were applied to the study of large-scale musical issues, such as musical style or compositional techniques. However, one late nineteenth-century scholar, Richard Wallaschek, addressed musical issues from a scientific perspective. Wallaschek used empirical methods to develop two theories, one of music perception and one of music expression. He used his theory of music perception to characterize musical style, an issue of importance to the new discipline of musicology. He argued that Classical style music requires a process of mental representation that focuses on individual musical elements while Romantic style music requires a mental representation that focuses on the holistic, global structure of music. Wallaschek’s theory of music expression helped formulate his criticisms of programme music. He argued that music is an expression of emotion while a programme is an expression of intellectual thought. In Wallaschek’s view, emotional and intellectual expression are separate brain processes that cannot be combined; therefore, it is impossible to perceive both music and programme at the same time. Wallaschek’s focus on higher-level musical issues made him unique among scholars who used scientific methods to study music in the late nineteenth century.Znanstveno proučavanje glazbe cvalo je u drugoj polovici 19. stoljeća, osobito u Njemačkoj i Austriji. Istraživači poput Hermanna von Helmholtza i Carla Stumpfa ispitivali su fiziološke i psihološke temelje glazbe, ali nisu se usredotočili na glazbene teme višega reda. Tek su se u ranom 20. stoljeću znanstvene metode primijenile na istraživanje široko zahvaćenih glazbenih tema kao što su glazbeni stil ili kompozicijske tehnike. Međutim, jedan od znanstvenika u kasnome 19. stoljeću, Richard Wallaschek, prihvatio se glazbenih tema sa znanstvenog gledišta. Wallaschek je upotrijebio empirijske metode da bi razvio dvije teorije, jednu o glazbenoj percepciji i drugu o glazbenoj izražajnosti. Svoju teoriju o glazbenoj percepciji upotrijebio je za karakteriziranje glazbenog stila, teme važne za novu disciplinu muzikologiju. Dokazivao je da glazba u klasicističkom stilu zahtijeva proces duhovnog predstavljanja koji se usredotočuje na pojedinačne glazbene elemente, dok romantički glazbeni stil zahtijeva duhovno predstavljanje koje se usredotočuje na holističku, globalnu strukturu glazbe. Wallaschekova teorija glazbene izražajnosti pomogla je u formuliranju njegove kritike programne glazbe. Dokazivao je da je glazba izražavanje emocija, dok je program izražaj intelektualne misli. Prema Wallaschekovu gledištu, emocionalno i intelektualno izražavanje odvojeni su mozgovni procesi koji se ne mogu kombinirati, pa je stoga nemoguće istodobno percipirati i glazbu i program. Wallaschekovo usredotočenje na glazbene teme višega reda učinilo ga je jedinstvenim među znanstvenicima koji su rabili znanstvene metode u istraživanju glazbe u kasnom 19. stoljeću