Demokraciju i ustavnu državu razumljivo je promišljati u kontekstu razvoja društva u omeđenju države. U svakoj je zajednici temeljno pitanje odnos između čovjeka kao pojedinca i kolektiva, gdje je poželjno da kolektiv bude sinergijski zbir pojedinaca. Stoga je uputno potražiti korelaciju između demokracije i ustavne države. Demokracija je emanacija slobode, a ustav je uvijek ograničenje. Država uokviruje civilno društvo, gdje se isprepleću procesi ustrojavanja vlasti “odozgo”, što je osobito interesantno u zemljama tranzicije, koje su napustile ideologizirani inauguralni efekt u projektiranju vlasti, a prihvatile “konstitucionalni inženjering”: razdiobe vlasti, narodnog suvereniteta, predstavničkog parlamentarnog ustroja, promicanja sloboda...