Approaching science creatively

Baviti se znanošću za mnoge znači primjenjivati različite metodološke, vrlo često statističke postupke koji bi trebali poslužiti znanstvenicima u poboljšanju razumijevanja određenog segmenta prakse i procesa koji se u njezinu sklopu događaju (Gay & Ariasian, 2000, 8). Zanimljiva je i još uvijek aktualna konstatacija američkog sociologa Petera L. Bergera (1963, 11) koji je utvrdio kako za većinu sociologa statističke tehnike imaju ritualnu funkciju prema kojima se odnose s istim strahopoštovanjem, neupućenošću i bojažljivošću kao siromašni seoski pop prema moćnim latinskim kadencama tomističke teologije. Za Bergera, međutim, statistički pokazatelji ne čine sociologiju (kao, možemo dodati, ni bilo koju drugu znanost), već oni postaju sociologijom samo kada su sociološki interpretirani, odnosno kada su postali sastavnim dijelom određenoga teorijskog okvira. Ova kritička opaska dobiva svoje puno značenje u kritičkom promišljanju znanosti i njezine pretežito epistemiološke funkcije, dakle iz perspektive stvaralaštva koje ne nastoji što točnije spoznati predmet svog interesa, već ga namjerava stvoriti. Kako bi znanost mogla postati dijelom stvaralačkog procesa, potrebna je temeljita kritička rasprava o njezinim osnovnim polazištima, a ne bespogovorno slijeđenje metodoloških rituala koji postaju sami sebi svrhom ili pak služe održanju predmeta svog istraživanja, a to je zatečeno stanje.For many dealing with science refers to the application of various methodological and frequently statistical methods, which should serve scientists to better understand a certain segment of the practices and processes of science (Gay & Ariasian, 2000, 8). The statement of the American sociologist Peter L. Berger (1963, 11) that for most sociologists statistical techniques possess a ritual function treated with the same awe, ignorance and dread that the mighty Latin cadences of Thomistic theology are treated by a poor rural priest is still fascinating and current. For Berger, however, statistical indicators do not make sociology (or any other science for that matter); they become sociology only if sociologically interpreted or, more specifically, only once they become a constituent part of a certain theoretical framework. This critical remark gains in importance if we critically reflect on science and its predominantly epistemological function, i.e. from the perspective of creativity which does not aspire to understand the object of its interest as accurately as possible, but rather intends to create the same. In order that science may become part of a creative process, the underlying principles of science need to be critically discussed in great detail; in other words, we must stop unreservedly following the methodological rituals the sake of which is themselves or which serve to maintain the object of their research, which is status quo