The Characteristics of Biblical Hebrew in Relation to Cognition and Interpretation

Hebrejski je jezik jedan od najstarijih jezika svijeta koji se još danas govori. U stvari to je jezik kojim su već u 4. tisućljeću pr. Kr. govorili Feničani i Kanaanci. Taj su jezik u 12. st. pr. Kr. preuzeli od Kanaanaca Hebreji. Spada u semitske jezike, koji su se prostirali od Perzijskog zaljeva do sjeveroistočne Afrike. Poput drugih semitskih jezika i hebrejski je imao vlastito pismo, Aramejsko kvadratno pismo, koje Hebreji još uvijek rabe. Hebrejski se čita s desna na lijevo i pišu se samo suglasnici, bez samoglasnika. Gotovo sve riječi imaju tri slova (korijen) od kojih se onda, kao od neke »sirovine«, pomoću prefiksa i sufiksa i promijenjenih samoglasnika grade nove riječi. Tako dobivaju bezbroj novih riječi s novim značenjima. Hebrejski je kao komunikacijsko i interpretativno sredstvo u usporedbi s drugim jezicima osebujan jezik. On odražava sasvim poseban način razmišljanja i govora koji ne poznaje ni apstrakciju ni spekulaciju; nema apstraktnih pojmova pa zato ostaje kod konkretnih činjenica i individualnih podataka. Ne poznaje ni diskurzivno ni silogističko razmišljanje kao npr. grčko razmišljanje. Zato poseže za slikama, simbolima i mitovima. Umjesto filozofskog načina razmišljanja i izražavanja prevladava mitsko razmišljanje i mitski način govora. U ovom kontekstu valja posebno spomenuti etiologiju. Kad Biblija opisuje povijest nekog prošlog događaja za koji nema podataka, opisuje ga pomoću događaja iz sadašnjosti koje prebacuje u prošlost i u njima onda vidi uzroke (grč, aithia) sadašnjeg stanja. Takve etiologije susrećemo osobito u opisima stvaranja svijeta i prvotnog stanja prvih ljudi odnosno njihova grijeha (tipičan primjer u Post 3,14-19). Grijeh prvih ljudi opisuje se elementima uzetima iz kanaanskog kulta plodnosti (zmija, sveto drvo). Tako je povijest sasvim u službi teologije pa se o biblijskoj povijesti s potpunim pravom govori kao o spasenjskoj povijesti. Povijest je za biblijske pisce očitovanje (objava) i tumačenje veličanstvenih djela Božjih. U hebrejskoj biblijskoj književnosti rijetko susrećemo sintezu. I to je odraz hebrejskog načina izražavanja, odnosno sintakse hebrejskog jezika. Kao što je rečenica u hebrejskosm oblikovana linearno, pomoću veznika »i«, te nema podređenih rečenica, izraženih pomoću podređenih veznika, tako je i pripovijedanje u Bibliji jednostavno nabrajanje događaja jednih za drugima. Sintezu mora stvoriti sam čitatelj. Glagol u hebrejskom jeziku u odnosu na spoznaju i interperetaciju ima posebnu ulogu. On ima sedam oblika (ili konjugacija) kroz koje se može radnja izraziti, ali nema strogo određenih vremena; prošlost (perfekt, imperfekt, aorist), sadašnjost (prezent) i budućnost (futur). Hebrejski poznaje samo perfekt i imperfekt u značenju svršene (perfekt) ili nesvršene radnje (imperfekt). Vrijeme radnje određuje se iz konteksta, iz situacije ili iz tzv. vav conversivum. O tome ovisi i posebno shvaćanje povijesti: prošlost se tumači sadašnjošću, a budućnost prošlošću i sadašnjošću (proroštva). Semantika, značenje pojedinih riječi, u tom pogledu također ima posebno značenje. U ovom izlaganju posežem za nekim pretežito teološkim izrazima kao što su dabar (riječ), šem (ime), Torah (Zakon odnosno Nauk), hesed (ljubav), ’emet (istina), šalom (mir) i jada’ (znati).Hebrew is one of the oldest languages in the world that is still spoken today. In fact, it is the language spoken by the Phoenicians and Canaanites back in 4000 B.C. The Hebrews adopted the language from the Canaanites. It belongs to the Semitic group of languages, covering the territory from the Persian Gulf to North-Eastern Africa. Hebrew like other Semitic languages had its own script called the Aramaic square script, still in use by the Hebrews. Hebrew is read from right to left, while only consonants are written without vowels. Nearly all the words have three consonants (root), which like \u27raw material \u27, with the addition of prefixes, suffixes and changeable vowels, allow for the formation of new words. In this way, an innumerable number of unique words with new meanings are formed. Hebrew is particular as a communicative and interpretative in comparison with other languages. Thoughts and speech are expressed in very unique ways that do recognize neither abstraction nor speculation. Hebrew does not possess abstract concepts and therefore accepts only real facts and individual details. It is different from the Greek way of thinking in that it does not articulate discourse or syllogistic thoughts. Instead of thinking and expressing oneself philosophically, Hebrew is dominated by mythological reflection and verbal communication. In the context of interpretation it is necessary to mention etymology. When the Bible describes a historical event for which no details are available, it is done so with the assistance of present events which are transposed back into history, and it is in these events that the causes (in Greek: aithia) of the present situation are identified. We come across these kinds of etymologies especially in the story of creation and in the original state of man or more aptly, in original sin (typical example found in Gen 3:14-19). The sin of first man is described in elements taken from the Canaanite cult of fertility (the snake, the holy tree). In this way, history becomes completely in the service of theology, and hence Biblical history is rightly described as a history of salvation. History is a revealing (revelation) and interpretation of God\u27s magnificent works. In Hebrew Biblical literature we rarely find synthesis. This is also a reflection of the Hebrew manner of expression or what is called the syntax of the Hebrew language. Just as a sentence in Hebrew is linearly formed with the aid of »i«, and with no subordinate clauses expressed with the help of subordinate conjunctions, so too is narration in the Bible simply a continuous recital of events. The reader is led to draw his own synthesis. The verb in the Hebrew language in relation to cognition and interpretation has a unique role. It has seven forms (or conjugations) through which action can be expressed, but strictly speaking, it does not possess definite time: past tense (prefect, imperfect, aorist), present tense (present) and future tense (future). Hebrew has only perfect and imperfect accounting for completed (prefect) and incomplete actions (imperfect). The tense of the action is defined by contextual and situation, or by the so-called vav conversivum. This also depends on a particular understanding of history: past tense is interpreted as present tense, while future tense is expressed as past and present tense (prophecy). Semantics or the meaning of distinct words, has in this respect a special meaning. In this exposition I use some particularly theological expressions used such as: dabar (word), shem (name), Torah (the Law or Teaching), hesed (love),’emet (istina), shalom (peace) and jada’ (to know)