Term Croatian considered in russian context

Pojam hrvatski se u ovome se izlaganju promatra unutar ruskoga konteksta, odnosno konteksta ruske državne politike, internetske i znanstvene literature (uključujući i sveučilišnu, nepisanu, situaciju). Ruska znanstvena literatura pojam hrvatski gotovo isključivo vezuje uz pojam srpski u kovanicama srpskohrvatski (serbo-horvatskij, serbskohorvatskij). Za takav stav u periodu devedesetih godina prošloga stoljeća postoji politička opravdanost, no stav je to predstavljen i u literaturi 21.-oga stoljeća. Pitanje je, istovremeno, političko, jezično i sociološko – koji je razlog takvoga konteksta u koji se smješta hrvatski jezik sada, kada za takav način predstavljanja hrvatskoga jezika nema argumenata, osobito ako je, primjerice, slovačkomu, politički utemeljeno i jezično opravdano, dopuštena samosvojnost u odnosu na češki, ukrajinskomu (nekad maloruskomu) – u odnosu na ruski, ili uvjerljivije – u odnosu na bjeloruski kojemu se, kao književnomu jeziku, početak smješta tek u 1905. godinu. Naziv hrvatski samostalno se, i u novijim udžbenicima, veže uz pojam tla, države, nacije, ali ne i jezika. I, premda se, zbog političke situacije danas, priznaje potreba postojanja hrvatskoga jezika bez srpskoga odraza u ogledalu, termin srpskohrvatski ostaje. Stoga se ovaj rad, kroz povijesni pregled, osvrće na odnos ruske filologije 19., 20. i 21. stoljeća prema hrvatskomu jeziku, uključujući i donositelje hrvatskoga jezika na rusko tlo – Jurja Križanića i Vatroslava Jagića.Term Croatian is considered in Russian context, i. e. context of Russian scientific material (which is comparable to the unwritten situation in universities). Russian scientific texts connect term Croatian, almost without an exception, with the term Serbian in words such as Serbo-Croatian. This point of view is politically approved in the period untill 1990’s, but it exists in the 21st century’s scientific material. The nature of the problem lays, at the same time, in politics, language and society; thus, the question is: what is the reason of such a context in which Croatian language is placed now? There are no arguments for it, especially if it is for Slovak language politically based and language approved to be an entity – in comparison to the Czech language; for Ukrainian (once Littlerussian) – at least in principle, in comparison to the Russian, or, more convincable, Belorussian to Russian (the standard Belorussian language exists from 1905). The term Croatian is independently, even in new books, connected with terms of soil, state, nation, but not language. And though today, because of political reasons, exists an awareness of Croatian language without its Serbian mirror reflexion, the term Serbo-Croatian stays. Thus, this paper looks through the history concerning Croatian language in 19, 20 and 21st century’s Russian philology, including Juraj Križanić and Vatroslav Jagić – innovators of the Croatian word in Russia