POLITICAL TRUST AND DEMOCRATIC CONSOLIDATION

U radu se raspravlja o političkom povjerenju, njegovoj važnosti za djelotvornost demokratskoga poretka, te razlikama u njegovu podrijetlu i strukturi u starim i novim demokracijama. Političko povjerenje dio je političke potpore i preduvjet legitimnosti demokratskoga poretka. U tranzicijskim društvima opredjeljenje za demokraciju i uspostava demokratskoga poretka ne stvaraju po sebi i političko povjerenje. Pitanja demokratskoga djelovanja institucija u uvjetima proširenoga nepovjerenja, odnosno stvaranja povjerenja u uvjetima institucionalne nedjelotvornosti, aktualiziraju determinizam sociokulturne matrice tranzicijskih društava i mogućnosti institucionalnoga utjecaja na stvaranje političkoga povjerenja. Podrijetlo i struktura političkoga povjerenja razmatraju se u okviru kulturalnoga i institucionalnoga pristupa. Kulturalni pristup vidi povjerenje kao egzogeno, uvjetovano sociokulturnim obilježjima, dok institucionalni pristup vidi povjerenje kao endogeno, kao posljedicu djelovanja institucija. Upućuje se na bitnu ograničenost institucionalnoga pristupa u objašnjenju procesa demokratizacije u tranzicijskom kontekstu, osobito kad je riječ o stvaranju povjerenja i potpori demokratskom sustavu. Naime, institucionalni pristup zanemaruje činjenicu nepodudarnosti postojećih sociokulturnih činitelja i nove političke strukture uzrokovanu razvojnim i političkim diskontinuitetom tranzicijskih društava. Također upućuje se i na značenje povjerenja u institucije sustava. Ono predstavlja bitno sociokulturno svojstvo društva bez kojega demokratska konsolidacija tranzicijskih društava nije moguća. Institucije mogu zadobiti političko povjerenje isključivo svojom pouzdanošću i djelotvornošću u ostvarenju demokratskih odnosa. Djelotvorne institucije zahtijevaju odgovornost aktera političke vlasti, omogućuju slobodu i jednakost građana kroz poštovanje demokratskih normi i procedure te omogućuju aktivnu participaciju građana. Samo tako institucije mogu generirati povjerenje koje će biti stabilna osnova legitimnosti demokratskoga poretka. Stoga je izgrađivanje institucija koje imaju ovu autonomnost u zahtjevu za djelotvornošću i odgovornošću aktera političke vlasti, te responzivnost prema zahtjevima građana najveći problem i temeljna zadaća demokratske konsolidacije tranzicijskih društava.The article discusses the problem of political trust and its importance for the functioning of democracy, as well as the differences in the origin and structure of political trust between the old and the new democracies. Political trust is a prerequisite for the legitimacy of democratic regimes. In the new democracies, the commitment to democracy does not automatically create political trust. The problem of democratic functioning of institutions in the circumstances of widespread distrust, that is, the problem of creating trust in the circumstances of institutional inefficiency, revives the determinism of the socio-cultural matrix in transitional societies. The origin and the structure of political trust are discussed within the framework of the cultural and institutional approach. The cultural approach considers trust to be exogenous and determined by socio-cultural characteristics, while in the institutional approach trust is considered to be endogenous, and resulting from functioning institutions. The author points out the limits of the institutional approach since it neglects the fact that existing socio-cultural factors are not compatible to the new political structure caused by the developmental and political discontinuity of the transitional societies. The author also points out the importance of trust in the system’s institutions. Trust is an important socio-cultural feature which enables the consolidation of democracy. The institutions may gain political trust exclusively by being reliable and working in bringing about democratic relations. Workable institutions demand responsibility of political actors, and by respecting democratic norms and procedures they secure the liberty and equality of citizens and enable active political participation. Only in this way can institutions generate trust that would underlie the legitimacy of democratic regimes. Therefore building institutions that would be autonomous to demand efficiency and responsibility from political actors, and would be responsive towards the citizens is the biggest problem and a most important task of the democratic consolidation