CIVIL SOCIETY AND DEMOCRACY IN TRANSITIONAL SOCIETIES

U članku se razmatra pojam građanskog društva u odnosu na teorijsko naslijeđe, te se preispituje njegovo značenje u kontekstu društvene stvarnosti razvijenih demokracija, osobito tranzicijskih društava. Autor tematizira bitna kvalitativna obilježja društava razvijene demokracije gdje je na djelu pronalaženje načina daljnjeg razvoja građanskog društva i njegova prilagođavanja novim društvenim prilikama, ponajprije očuvanjem i jačanjem građanske inicijative i proširenjem prostora građanske i političke participacije. Tranzicijskim je društvima, pak, demokracija cilj kojemu teže. Autorov je stav da uspostava autonomnoga građanskog društva i praktična primjena njegovih elementarnih mehanizama jest neophodan i nezamjenjiv uvjet njezina ozbiljenja. Razmatraju se mogućnosti demokratizacije javnog i političkog prostora tranzicijskih društava primjenom društvenih i političkih obrazaca građanskog društva, osobito u odnosu na sve razlike i specifičnosti tih društava koje djeluju kao inhibitorni činitelji (društveno i političko naslijeđe, autoritarne aberacije). Mogućnosti autohtonog strukturiranja građanskoga društva unutar postojećih društvenih uvjeta, a na temelju istih univerzalnih vrijednosti na kojima se ono zasniva u razvijenim demokracijama, unatoč brojnim preprekama, imaju znatno veće izglede od implementacije gotovih rješenja iz razvijenih demokracija.The article deals with the concept of civil society in relation to its theoretical legacy and also with its meaning within the context of social reality of developed democracies and transitional societies in particular. The author looks into the fundamental features of the societies of developed democracies where defining the further development of civil society and its adjustment to new social circumstances is under way, primarily due to the preservation and strengthening of the civic initiative and the expansion of the space for civic and political participation. For transitional societies democracy is a coveted goal. The author’s opinion is that the establishment of an autonomous civil society and the application of its elementary mechanisms is the essential and irreplaceable condition of its realization. He looks into the prospects for the democratisation of the public and the political space of transitional societies by means of the application of social and political patterns of civil society, especially in relation to all the differences and particularities of those societies that serve as inhibiting factors (social and political legacy, authoritarian aberrations). Despite a plethora of obstacles, the prospects for an autochthonous structuring of the civil society within the existing social conditions, based on the same universal values of the civil society in developed democracies, are much bigger than those for the implementation of the readymade solutions from developed democracies