Man and Culture of »Spiritual Desert«

Čovjek je biće dijaloga, biće komunikacije, te se upravo na ovome području najuočljivije manifestiraju znakovi moguće krize. Cornelio Fabro, analizirajući komunikacijsku situaciju današnjeg čovjeka, uočava kako je tišina zamijenila govor. Razgovor sa samim sobom, bez kojega nema niti dijaloga sa drugima, supstituiran je čovjekovim pokušajem da putem umjetnosti, kulture ili filozofije uspostavi izvanjski dijalog sa svijetom koji ga okružuje. Kultura nastala u ovakvom okružju »duhovne pustinje«, kako kaže Fabro, također sama postaje kulturom egzistencijalno-duhovnog kolapsa. U radu se kritički propituje teza po kojoj je čovjek osamljen, predan duhovno-kulturnoj pustinji isključivo zbog toga što se udaljio od svoga temelja, što prvenstveni interes njegova cjelokupnog istraživanja ne leži u području bitka i realnosti, nego u području mogućeg i virtualnog.Man is a being of dialogue, being of communication, and this is the area where signs of possible crisis most visibly manifest themselves. C. Fabro, analysing communicational situation of contemporary man, notices how silence have replaced speaking. Dialogue with him/herself, which is the condition for dialogue with others, is substituted by man’s endeavour in establishing external dialogue with the world around him/her, by means of art, culture and philosophy. Culture, made in circumstances of so called »spiritual desert«(Fabro), itself becomes a culture of existential-spiritual collapse. This article critically examines thesis on man’s solitude, or his/hers devotion on spiritual-cultural desert, exclusively because he/she has distanced him/heself from his/her foundations, i. e. because primary interest of his/hers does not lay in the area of Being and reality, but in the area of possible and virtual