Postmenopausal Osteoporosis – Prevention and Treatment

Osteoporoza je bolest povećane lomljivosti kostiju koju karakterizira mala koštana masa (DXA mjerenje, T vrijednost ispod -2,5) te poremećena mikroarhitektura kosti. Prijelomi su posljedica promijenjene kvantitete i kvalitete spužvaste i kortikalne kosti. Osteoporoza je glavni klinički problem zapadne civilizacije; prijelomi kralježnice i podlaktice uzrok su povećanog morbiditeta, no najozbiljnija posljedica jest prijelom vrata bedrene kosti koja je povezana s visokim mortalitetom. Osteoporoza je važna socioekonomska bolest i u Hrvatskoj. Glavni cilj liječenja osteoporoze jest sprečavanje prijeloma. Liječenje osteoporoze može smanjiti rizik prijeloma za 50%. Postoji nekoliko nefarmakoloških i farmakoloških pristupa prevenciji i liječenju bolesti. Lijekovi za liječenje osteoporoze mogu se klasifi cirati u dvije glavne grupe, ovisno o mehanizmu djelovanja. Najčešće su korišteni antiresorptivni lijekovi koji inhibiraju osteoklastičnu aktivnost. Osteoanabolični lijekovi stvaraju novu kost. Navedeni lijekovi znatno su unaprijedili liječenje osteoporoze. Još nije jasno poboljšava li istovremena primjena lijekova za liječenje osteoporoze u različitim režimima djelotvornost liječenja, stoga kontinuirano i sekvencijsko liječenje postaje predmetom zanimanja u kliničkoj praksi.Osteoporosis is a disease of increased skeletal fragility accompanied by low mineral density (DXA measurement – T score below -2.5) and microarchitectural deterioration. Fractures result from qualitative and quantitative deterioration in the trabecular and cortical skeleton. Osteoporosis is a major clinical problem of western civilisation. Spinal and wrist fractures increase morbidity. However, its most serious consequence is hip fracture, which is associated with high mortality. Osteoporosis is also an important socioeconomic disease in Croatia. The main objective of osteoporosis management is to prevent fractures. Osteoporosis therapy can reduce the risk of fractures by 50%. There are several nonpharmacologic and pharmacologic options for the prevention and treatment of the disease. On the basis of their mechanism of action, osteoporosis drugs can be classifi ed into two main groups. Antiresorptive agents that inhibit osteoclasts activity are most commonly used. Osteoanabolic agents stimulate bone formation. These drugs have substantially improved the management of osteoporosis. As it is still not clear whether the concomitant administration of osteoporosis drugs in different regimens enhances the treatment effi ciency, the combination of continuous and sequential treatment gains considerable interest in clinical practice