Prijedlozi i planovi međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu

Međunarodna zajednica ni poslije dvadesetak godina bavljenja Bosnom i Hercegovinom, niti poslije deset godina izravnog upravljanja u njoj, nema jasno definirani koncept ni strategiju rješavanja bosansko-hercegovačke krize i svega onog što u svojoj ukupnosti ovu zemlju čini svojevrsnom enigmom. Njezina administracija ovdje se uopće nije bavila najvažnijom od svih reforma, a to je reforma ustavnog ustroj nefunkcionalnog političkog sustava Bosne i Hercegovine, niti pak rješavanjem najvažnijeg od svih političkih pitanja, a to je rješenje nacionalnog pitanja u kontekstu kolektivnih ljudskih prava. Dapače ona je nacionalno pitanje stalno „gurala pod tepih“, time što ga je podcjenjivala ili pak tako što je sve nacionalno izjednačavala s nacionalističkim. Međunarodna zajednica nema jasan, određen ni cjelovit plan za Bosnu i Hercegovinu. Sporadični planovi međunarodne zajednice ili njezinih nevladinih organizacija razlikuju se utoliko što neki imaju individualni pristup i pokušavaju tražiti bolja rješenja neovisno od okruženja, a drugi pak, nastoje Bosnu i Hercegovinu promatrati u paketu, koji se zove Zapadni Balkan. U tim planovima zabrinjava nastojanje /nekih- krugova da rješenje problema povezuju s Kosovom, tako da ako Srbija definitivno izgubi Kosovo, onda mora dobiti kompenzaciju tako što će joj se priključiti Republika Srpska, kao integralni i neotuđivi dio druge suverene države - BIH, koja bi time bila osuđena na nestanak. Osim činjenice da su to velikosrpske ideje u novom pakiranju, ne vidim nikakva: druge logike u takvom razmišljanju. Možda je i to jedan od razloga zašto međunarodna zajednica istinski i sistematski ne radi na stabilizaciji i samoodrživosti Bosne i Hercegovine? Za razliku od jednodušne politike državne zajednice Srbije i Crne Gore, koju one i njihove političke stranke vode prema Republici Srpskoj u smislu obrane i svekolike podrške, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i hrvatske političke stranke nemaju takav odnos prema pitanju hrvatskog entiteta u BIH, koji bi u ovako (ne) uređenoj državi s dva entiteta za tri naroda, odnosno jednim entitetom za dva naroda, mogao biti najsigurnije institucionalno jamstvo jednakopravnosti hrvatskog naroda s druga dva naroda u BIH. Hrvatska bi državna politika morala izgraditi jedinstven politički pogled na državu BIH i vlastiti stav prema položaju vlastita naroda u susjednoj prijateljskoj državi, bez ikakva izravnog miješanja ili uplitanja u unutarnja politička pitanja Bosne i Hercegovine. To isto važi i za sve hrvatske političke u ovoj zemlji. Hrvatska razjedinjenost i nesloga, tradicionalnu nenaklonjenost međunarodne zajednice, politike i pojedinih dužnosnika, najvećim su uzročnici nezavidnog i neravnopravnog položaja Hrvata i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini postavljaju se još mnoga otvorena pitanja za koja treba tražiti i pronalaziti odgovore. Desetljeće DAYTONA prigoda je za to i za organiziranje novih međunarodnih konferencija o Bosni i Hercegovini, ali i o Balkanu, gdje bi se ta neriješena i otvorena pitanja trebala raspraviti i potražiti rješenja koja bi nas mogla zadovoljiti i približiti ciljanim europskim integracijama. Nekritičko prihvaćanje nekih planova iz nedavnih ratnih vremena, negativna iskustva koja smo stekli i pogreške koje smo napravili, osobito glede usvajanja WASHINGTONSKOG i DAYTONSKOG mirovnog sporazuma, ne bi nam se smjeli ponoviti. Dobro prolazi u životu onaj tko se uči na tuđim greškama i iskustvima, gore onaj tko se uči na vlastitim, a najgore onaj tko ništa ne uči od povijesti kao učiteljice života, pa mu se ona s vremena na vrijeme ponavlja u negativnom svjetlu i s novim negativnim iskustvima. Iako se nismo pokazali u svemu kao dobri učenici, ponešto bismo ipak morali naučiti od vlastite osobito bliže povijesti, da bismo s više samopouzdanja i optimizma mogli gledati u budućnost