Prekoračujući nacionalne granice: razdvojeni životi hrvatskih migrantskih obitelji

Using the ethnographic approach, the article describes three modalities of family arrangements practiced by Croatian migrants in Germany over the past thirty years. In all three, family members were divided between two localities in physical space, which were situated in different states – Croatia or Bosnia-Herzegovina and Germany: in one case only the father was a migrant while his wife and children stayed in the native country; in another the couple left for Germany leaving the child in Croatia; in the third the couple lived with some of their children in Germany while other children were living in Croatia. Some of these families were dispersed across international borders during the entire life and migration course (thirty years or more), while some experienced shorter or longer periods of separation followed by reunion of all or some family members, who crossed borders in one or another direction. It follows from this presentation that, rather than being a temporary phase aimed at reintegration of the family at a higher economic level, bilocality, viewed from a diachronic perspective, is a more or less continuous family arrangement and a way of life of migrant families. The question remains open as to whether transnational families are units in which emotional ties and closeness between its members are maintained. The data might point in this direction but might also lead to a hypothesis that, precisely because it is dispersed across long distances, the family needs to construct its unity (emotional if not physical) and therefore narratively presents itself as integrated and reconfigured.Koristeći etnografsku metodologiju, autorica opisuje tri načina na koji su hrvatski migranti u Njemačkoj uredili svoj obiteljski život u posljednjih trideset godina. U sva su tri članovi obitelji bili podijeljeni između dvaju lokaliteta smještenih u dvije države – u Njemačkoj i u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. U jednom slučaju otac je migrirao a žena i djeca živjeli su u Bosni; u drugome bračni je par migrirao a dijete je ostalo u Hrvatskoj; u trećemu bračni je par živio s nekoliko djece u Njemačkoj dok su ostala djeca bila u Hrvatskoj. Neke su od tih obitelji živjele na dva mjesta tijekom cijeloga životnoga i migracijskoga tijeka (trideset i više godina), neke su pak imale iskustvo kraćih ili dužih razdoblja odvojenoga života nakon kojih su slijedila razdoblja zajedničkog života svih ili samo nekih članova obitelji koji su prelazili granice u jednome ili u drugome smjeru. Autorica zaključuje da, gledano iz dijakronijske perspektive, bilokalnost nije privremena etapa s ciljem da se obitelj reintegrira na višem ekonomskom stupnju već je manje ili više kontinuirani način uređenja obitelji, ustvari način života migrantskih obitelji. Otvorenim je ostavljeno pitanje jesu li transnacionalne obitelji snažnije povezane jedinice u kojima članovi održavaju emocionalne veze i bliskost. Podaci se mogu interpretirati na taj način ali mogu voditi i prema hipotezi da razdvojene obitelji trebaju konstruirati svoje jedinstvo (emocionalno ako već fizičko ne postoji), te da se stoga kroz naraciju predstavljaju integriranima