Kraj hegemonije i dominacije u Jugoistočnoj Europi

At the end of the 20th century the SE European region was surviving one of the most difficult periods of changing hegemony and dominance circumstances. The disintegration of the communist world and the collapse of former Yugoslavia, as part of the process, could be considered as the result of the new relations among big powers’ hegemonic systems. The NATO spreads to the European east (Hungary, Czech Republic, Poland etc.), which has direct influence on SE Europe. After new countries (Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Macedonia) had been internationally recognised in 1992, and the loyal Slovenian and Croatian partnership with NATO in the Kosovo action in 1999 was proved, it is obvious that regional hegemony of the Serbia core region does not exist any more. Also Russian (former Soviet) attempts to play the role of the dominant leader in this region have been suppressed to a minimum. The author discusses European Union interests in this zone, and the way European countries include themselves in the process of pacifying and developing the region. After Slovenia joined the European Union in 2004, Bulgaria, Romania, and Croatia are expected to satisfy the conditions for entering EU in next 3 to five years. In the same time Serbia and Montenegro enters a new, more democratic phase of its development.Krajem 20. stoljeća prostor jugoistočne Europe preživljavao je jedno od najtežih razdoblja smjene regionalnih odnosa hegemonije i dominacije. Raspad komunističkog svijeta i kolaps bivše Jugoslavije, kao dio tog procesa, može se smatrati rezultatom novih odnosa među sustavima prevlasti velikih sila. NATO se širi prema europskom istoku (Mađarska, Češka, Poljska i dr.), što se razumljivo, odražava na izravne utjecaje u JI Europi. Nakon što su nove države bile međunarodno priznate 1992. (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Bivša Republika Makedonija), a Slovenija i Hrvatska iskazale lojalnost kao partneri NATO-a u akciji na Kosovu, jasno je da regionalna hegemonija srpskog središnjeg prostora više ne postoji. Ujedno, ruska (nekadašnja sovjetska) nastojanja da igraju ulogu vodećeg lidera u ovoj regiji, smanjena su na najmanju mjeru. Autor razmatra interese Europske Unije u ovoj zoni i način na koji se europske zemlje uključuju u proces pacificiranja i razvoja regije. Nakon što je Slovenija pristupila u Europsku uniju 2004., očekuje se da i Rumunjska, Bugarska i Hrvatska zadovolje uvjete ulaska u EU u sljedećih 3-5 godina. Istodobno Srbija i Crna Gora ulaze u novu, demokratskiju fazu razvoja