Marko Marulić, čitatelj i širitelj otačkih djela

Svaka rekonstrukcija povijesti ograničena je pisanim izvorima, ali i osobom povjesničara — njegovom kulturom i interesima. Selektivan pristup povijesnog istraživanja objašnjava razlog da je Marko Marulić, čovjek koji je stvarao religioznu i intelektualnu klimu u 15. i 16. st., među suvremenim znanstvenicima slabo poznat, iako su mu djela doživjela brojna izdanja u izvorniku i u prijevodima. Doista, u njegovim su se djelima ispreplitali ideali devotio moderna s vrednotama kršćanskog humanizma, a oboma je karakteristično pozivanje na Oce, koji su uspjeli stvoriti sintezu klasične misli i kršćanske objave pa su shvaćeni kao izraz one klasične starine koja je bila uzor. U kontekstu skolastičke spekulacije i crkvene reforme kao i humanističke okrenutosti antici pozivanje na autoritet Otaca bilo je posve razumljivo. I Marulić prihvaća srednjovjekovno poimanje prema kome “Oci” obuhvaćaju sveukupno prethodno promišljanje koje je postalo crkvenom baštinom uključujući otačke tekstove, crkvene pisce, monaške regule, hagiografske tekstove i koncilske odluke. Marulićevo korištenje ranokršćanskom literaturom odražava njegovo nastojanje oko odgajanja na način koji je odgovarao idealima kršćanskog humanizma. Njegovo poznavanje otačkih djela znatno je veće nego što nam to sugerira popis knjiga njegove knjižnice. To potvrđuju navodi iz brojnih djela crkvenih otaca i povjesničara pa i apokrifa. Marulića manje zanima njihova doktrinalna vrijednost; on radije odabire primjere života i predstavlja ih kao auctoritates pa makar se radilo i o apokrifnim tekstovima. I oni su, poglavito djelujući na maštu i emocije, značajno utjecali na stvaranje duhovne i kulturne klime. Tom je području kršćanske literature Marulić posvetio dosta pažnje kao i onoj monaškoj, prikladnoj anegdotskom žanru karakterističnom za Instituciju. Možda začuđuje manjak kritičkog osjećaja što ga Marulić pokazuje u Instituciji, gdje mu povijesne činjenice nisu toliko važne kaoliko simbolička vrijednost što su je pojedini likovi utjelovili. Očito, kritički je pristup na drugome mjestu u odnosu na poučnu i odgojnu nakanu. U Evanđelistaru pak citira tek neke Oce, i to kao egzegete, premda ponekad zadržava autonomiju u odnosu na njihovu interpretaciju. Posebno valja spomenuti Marulićev odnos prema sv. Jeronimu, koji u njegovo vrijeme uz Augustina uživa poseban ugled ukoliko utjelovljuje ideal kršćanskog humanizma sjedinjujući pietas i eruditio. Jeronima, kojeg naziva “naš”, najviše citira; oponaša ga pišući De Veteris Instrumenti viris illustribus commentarium; prihvaća njegove određene teološke postavke i dijeli neka osobna mišljenja (zanemaruje Origena i Rufina kao dobre izvore). Konačno, piše Vita divi Hieronymi u hagiografsko-devocionalnom žanru gdje između ostaloga Jeronimu pripisuje i mnoga neautentična djela, od kojih je i sam mnoga posjedovao i čitao. Hrvatski je humanist svjedok kako su kršćanski tekstovi prvih stoljeća — i ne samo oni “klasičnih” otaca — bili poznati i djelatni u kršćanskoj senzibilnosti njegova vremena. Auctoritates Otaca davale su upute za život i ključeve za pristup Svetom pismu. Marulić pokazuje izuzetno poznavanje i primjenu otačkih tekstova