Novija smjeranja u metodologiji povijesti književnosti teže osvješćivanju jednodimenzionalnosti književnopovijesnih sinteza, raskrinkavajući ih kao pokušaje univerzalizacije lokalno i subjektivno obilježenih autorskih očišta. Još od Vodičke naslućuju se zahtjevi za novim, obuhvatnijim i viseglasnim modelima povijesti nacionalnih književnosti, koji kulminiraju s postmodernizmom. Hipertekstualno bi koncipirana povijest književnosti, naročito kroz mogućnosti bezgraničnog okupljanja primarne i sekundarne građe i biranja stupnja samostalnosti čitatelja pri njenoj elaboraciji, mogla bar djelomično udovoljiti tim zahtjevima.Newer trends in methodology of literary history point to single-dimensionality of historical synthesis, exposing them as atte...