Prilagodba djece s teškoćama u razvoju na medicinske postupke i hospitalizaciju

Dijagnostički postupci i hospitalizacija često kod djece pobuđuju osjećaje straha, anksioznosti, samoće i neshvaćenosti. Svako će dijete na takvu vrstu promjene svoga svakodnevnoga okruženja reagirati individualno, no postoje faktori koji bitno utječu na doživljaj hospitalizacije: temperament, dob, spol, osobine ličnosti, vrsta i težina bolesti, neugodnost simptoma, vrsta liječenja, nepoznato bolničko okruženje, odnos zdravstvenih djelatnika prema pacijentu, neugodni dijagnostički i terapijski postupci, problemi zbog odvajanja. Dugotrajni boravak u bolnici može rezultirati psihološkim i tjelesnim poremećajima koje jednim imenom nazivamo – hospitalizam. U 20. stoljeću je prihvaćena Deklaracija o pravima djece, a 1989. godine i Konvencija o pravima djeteta te tako ono postaje poznato i pod nazivom Stoljeće djeteta. Tijekom tog vremenskog razdoblja, prava djece u bolnici postaju javno poznata. Također, Republika Hrvatska se priključila širenju humanizacije bolničkog liječenja djece programom pod nazivom „Za osmjeh djeteta u bolnici“ 1999. godine. Posebna skupina djece, izdvojena u ovom radu, su djeca s tjelesnim, intelektualnim i mentalnim teškoćama kojima odlazak u zdravstvenu ustanovu predstavlja izlazak iz rutine u kojoj inače sudjeluju sa svojim roditeljima u poznatom i mirnom okruženju, gdje se osjećaju sigurno i zaštićeno. Pristup djetetu s teškoćama, od strane radiološkog tehnologa, bi trebao biti individualan za svako dijete jer će kvalitetna komunikacija kod djeteta smanjiti osjećaj straha i anksioznosti te će se samim time pretraga moći provesti lakše, brže, kvalitetnije, bez traumatizirajućih posljedica i loših djetetovih sjećanja na sam postupak. Također, od iznimne je važnosti komunikacija s roditeljima koja uz strpljivost, odgovaranje na pitanja, uključenost roditelja u trenutnu situaciju, podršku i empatiju čini temelj povjerenju i uzajamnom poštovanju. Važan dokument za djecu s teškoćama je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju su donijeli Ujedinjeni narodi 2006. godine, po kojoj je za dijete prihvaćen termin dijete s teškoćama u razvoju, a za odraslu osobu, osoba s invaliditetom. Konvencija također promiče podizanje razine svijesti o ljudskim pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebama osoba s invaliditetom kroz obuku i promicanje etičkih standarda u javnom i privatnom sektoru što obuhvaća i zahtijevanje pružanja iste kvalitete usluga osobama s invaliditetom kao i drugima od strane zdravstvenih radnika, na osnovi slobodnog i informiranog pristanka