Baština bez baštinika i/ili temeljna vrijednost RH

Premda se cjelokupna graditeljska baština u Republici Hrvatskoj svakodnevno suočava s različitim izazovima i problemima, arhitektura modernizma posebno je osjetljiva kategorija budući da se ona još uvijek nedovoljno percipira kao nasljeđe. Tek je krajem 20. stoljeća moderna arhitektura kao kulturna baština postala bitna tema u konzervatorskim krugovima, pa je i na UNESCO-vu listu tada uvršten veći broj modernističkih građevina. No stvari sporo napreduju. Društveno neodgovorno upravljanje ili, preciznije, neznanje i nerazumijevanje spregnuti s političkim i privatnim interesima i potpomognuti nebrigom i snažnim pritiskom kapitala, modernističku arhitekturu redovito izlažu nesavjesnim i grubim postupanjima, neprikladnim zahvatima i rušenjima, kao i neprimjerenim intervencijama u njen sadržaj, što joj u većoj ili manjoj mjeri poništava najvrjednije značajke, postavljajući je na sam vrh liste ugrožene graditeljske baštine. Dubrovačka arhitektura 20. stoljeća od neprijeporne je važnosti za ukupno sagledavanje kontinuiteta stvaranja arhitekture na području grada i njegove okolice. Nažalost, danas je značajan broj tih građevina stambene, javne i društvene, a osobito turističke namjene u lošem stanju te je izložen daljnjem propadanju i devastacijama. Tekst nadvodi dva primjera – hotel Pelegrin u Kuparima arhitekta Davida Fincija i Grand hotel na Lopudu arhitekta Nikole Dobrovića