Sprječavanje diskriminacije žena u radnom pravu u cilju ostvarenja formalne i supstancijalne jednakosti

Važnost sprječavanja diskriminacije po svakoj od zaštićenih osnova, pa tako i po osnovi spola, izražena je na međunarodnoj, europskoj i nacionalnoj razini kroz brojne dokumente kojima se promiče načelo jednakosti kao jedno od temeljnih načela suvremene civilizacijske stečevine. U području radnog prava kao najčešći oblik diskriminacije javlja se upravo diskriminacija temeljem spola, izražena kroz narušavanje ravnopravnosti spolova prilikom zapošljavanja i u okviru radnih odnosa. Žene, koje su se relativno kasno pridružile plaćenom tržištu rada, sudjelujući do pojave industrijalizacije mahom isključivo u neplaćenom obiteljskom radu, suočavaju se i danas s rodnim stereotipima koji rezultiraju njihovom radnopravnom diskriminacijom. Ona se očituje, prije svega, u gotovo isključivoj feminizaciji statusno nižih profesija, u otežanom pristupu ženama u pojedine profesije koje nose moć i društveni ugled te u sklonosti zapošljavanju žena na određeno vrijeme, na prekarnim i slabije plaćenim poslovima. Ovakvo tretiranje žena na tržištu rada posljedica je i prisutne predrasude o nemogućnosti usklađivanja privatnog i poslovnog života, što (navodno) onemogućuje ženama da budu posvećene karijeri. Nakon ulaska u svijet rada žene sporije i rjeđe napreduju te se često zaustavljaju pred tzv. staklenim stropom, koji označava gornju granicu njihova napredovanja, utemeljenu na rodnim predrasudama, a ne na kompetencijama. Konačno, kao vrlo aktualan oblik diskriminacije temeljem spola u radnom pravu ističe se nejednakost plaća žena i muškaraca za jednak rad ili rad jednake vrijednosti. U svrhu suzbijanja radnopravne diskriminacije žena potrebno je raditi na provedbi politike jednakih mogućnosti, ali i adresiranju i uklanjanju rodnih stereotipa. Formalna jednakost žena i muškaraca, zasad propisana mnogobrojnim zakonskim normama bit će zamijenjena supstancijalnom jednakošću tek kada u društvu dođe do nužnih kulturnih promjena