Petogodišnje praćenje kratkih implantata ugrađenih u atrofičnu maksilu s istodobnim transkrestalnim podizanjem dna sinusa

Objective: Many authors have tried to face the anatomical limitations resulting from maxillary bone atrophy. Up to five millimeters bone height, the lateral sinus floor elevation is the most commonly used and validated strategy to achieve the prosthetic rehabilitation. However, the disadvantages of this technique are its invasiveness and delayed rehabilitation. The aim of this paper was to assess 5 years clinical outcome of implants placed with a technique that allows the percrestal sinus floor elevation and the immediate implant placement. Materials and Methods: 30 transcrestal sinus floor elevations with immediate implant placement were performed in severely atrophic maxillae. Implant survival, marginal bone level variation, harvested bone height variation and periodontal indices were assessed. Results: After a five year follow up none of the thirty implants were lost. The mean value of vertical harvested bone loss was 5%. The mean crestal bone loss was -0.33 mm (Standard Deviation (SD) 0.11 mm). The mean value of periodontal indices was respectively: PD 1.22 mm (SD 0.72 mm), PI 17.47% (SD 15.01 mm), BOP 9, 87 %.,( SD 19.17 mm). Conclusion: The results obtained are comparable with success criteria in implant rehabilitation. The reported technique proved to be successful in the population observed, with minimal trauma and reduced invasiveness.Svrha rada: Mnogi su se autori pokušali suočiti s anatomskim ograničenjima koja nastaju zbog atrofije maksilarne kosti. Do visine kosti od pet milimetara lateralno podizanje dna sinusa najčešće je korištena i potvrđena strategija za protetičku rehabilitaciju. No nedostatci te tehnike su invazivnost i odgođena rehabilitacija. Cilj ovoga rada bio je procijeniti petogodišnji klinički ishod ugrađenih implantata tehnikom koja omogućuje perkrestalno podizanje dna sinusa i imedijatnu ugradnju implantata. Materijali i metode: Obavljeno je 30 transkrestalnih podizanja dna sinusa s imedijatnom ugradnjom implantata u vrlo atrofiranu maksilu. Procijenjeni su preživljavanje implantata, varijacija razine marginalne kosti te varijacija visine kosti i parodontoloških indeksa. Rezultati: Nakon petogodišnjeg praćenja ni jedan od trideset implantata nije bio izgubljen. Srednja vrijednost vertikalnog gubitka kosti iznosila je 5 %. Srednji gubitak krestalne kosti bio je -0,33 mm [standardna devijacija (SD) 0,11 mm]. Srednja vrijednost parodontoloških indeksa bila je: PD 1,22 mm (SD 0,72 mm), PI 17,47 % (SD 15,01 mm), BOP 9, 87 %, (SD 19,17 mm). Zaključak: Dobiveni rezultati usporedivi su s kriterijima uspješnosti u implantološkoj rehabilitaciji. Prikazana tehnika pokazala se uspješnom u promatranoj populaciji, uz minimalne traume i smanjenu invazivnost