Ljudska prava i kultura

Posljednjih se desetljeća naročito intenziviralo pozivanje na ljudska prava u različitim kontekstima - globalnim, lokalnim, teorijskim, humanitarno-aktivističkim, univerzalnim ili relativističkim. Ljudska prava su na odreñeni način postala hegemonistički globalni koncept. Ona su meñunarodni pravni, politički i moralni standard, što naročito dolazi do izražaja u globaliziranom svijetu, gdje se sve više manifestira ovisnost nacionalnih država o nadnacionalnim utjecajima i odnosima, pogotovo prodorom kapitalističkog tržišta. Ljudska prava su ona koja posjedujemo samim time što smo ljudska bića. Ona su po svom karakteru univerzalna. Ipak, bez obzira na formalnu, gotovo univerzalnu prihvaćenost, osporavana su iz više očišta - teorijskih, aktivističkih, pravnih, filozofskih, antropoloških itd. Ono koje nas u ovom radu zanima jest kulturno očište. Ljudska prava, kao koncept proizašao iz prosvjetiteljske tradicije Zapada, osporavana su zbog nemogućnosti da se implementiraju prema svom osnovnom načelu univerzalnosti. Kulturna vernakularizacija tumači se kao prijeporna točka općosti ljudskih prava i izgovor za njihova kršenja. Prigovori kojima ćemo se baviti kažu da moralni standardi i prakse nisu univerzalni za sva ljudska bića, već ih oblikuju raznolike kulture koje se ne mogu vrednovati prema mjerilima neke druge kulture. Ova pozicija kulturnog relativizma drži da ljudska prava predstavljaju novi oblik kulturnog imperijalizma, gdje se onima koji se smatraju kulturno inferiornima pokušavaju nametnuti vlastiti moralni standardi i vrijednosti, pri tom ne mareći za održanje njihovog kulturnog identiteta. Inzistira se na uvažavanju kulturne posebnosti, za koju tvrde da je koncept ljudskih prava zanemaruje - on je individualistički koncipiran i, tvrdi se, promašuje uvidjeti važnost kulturne zajednice u čovjekovom razvoju