Mađarske teme u političko-izvjestiteljskim i književnim djelima Marije Jurić Zagorke

Na početku 20. stoljeća Marija Jurić Zagorka bila je jedina u hrvatskoj književnosti koja je imala uvid u mađarsku kulturu, književnost i politiku. Izvrsno poznavanje mađarskog jezika omogućilo joj je pristup mađarskim temama. Ovaj se rad bavi Zagorkinim hungarikama, hungarizmima te jezično-stilističkim pojavama u njezinom autobiografskom tekstu Što je moja krivnja, u fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima s autobiografskim tragovima (Kamen na cesti, Revolucionarka. Istinit dogadjaj), nekim povijesnim romanima (Gordana, Republikanci) te novinarsko-izvjestiteljskim tekstovima, počevši od njezina prva članka Egy percz pa sve do knjige Razvrgnute zaruke. Rad se usredotočio na one Zagorkine radove u kojima se javljaju mađarske tematike poput jakobinske urote, događanja za vrijeme vladavine mađarskog kralja Matije Korvina te raznih zbivanja tadašnje hrvatsko-mađarske politike. Specifičnosti Zagorkinih hungarika predstavljaju novinarski tekstovi, reportaže, intervjui, komentari opisani 1906. i 1907. godine za vrijeme njezina boravka u Budimpešti, gdje je radila kao novinarska izvjestiteljica za hrvatske novine Obzor. Zagorka također piše članke o mađarskoj književnosti, kritici i problematici dramske literature (Magjarska dramska literatura, Madžarska kritika. Magjari o Strossmayeru, Premiera Ekvinocija u Budimpešti). Iz političkog gledišta, u njezinim se hungarikama kao glavni motiv najčešće javlja tema Mađarske državne željeznice (MÁV), dok drugi motiv pitanje miješanih brakova i pomađarenje hrvatskih žena. Zagorka često unosi ovaj segment iz vlastita života u svoja književna djela, a kao treći se motiv javljaju teme iz prošlosti kojima opisuje tragičnu sadašnjost. Ova su problemska pitanja predstavljena u romanu Roblje i novinarskim člancima Žrtva „službenog” jezika. Po istini iz radničkog života, Egy percz. U radu se analizira odnos Marije Jurić Zagorke prema Mađarskoj i Mađarima, promatrajući njezine refleksije u spomenutim književnim, a ponajviše u publicističkim djelima. Njezin se stav prema tom narodu formirao od svog prvog objavljenog članka pa sve do zadnjeg romana. Na početku je svoje spisateljske karijere o Mađarima pisala isključivo negativno, dok se u fikcijskim djelima ova slika počela mijenjati i kontradiktorno se pojavljuju Mađari te njihova povijest i politika, dok se u kasnijim novinarsko-izvjestiteljskim radovima njezini negativni stereotipi o Mađarima formiraju u pozitivne stavove. Njezin uspjeh i ugled postigli su vrhunac kada je dvije godine radila u zajedničkom saboru, gdje se bilježi jubilej desete godišnjice njezina novinarskog rada u Obzoru, pri čemu je dobila razne ponude za mjesta u redništvima uglednim novina u Mađarskoj koja je odbila. Nikad nije postala mađarska književnica ili mađarska novinarka, a svoju je domovinu i rodoljublje, pored feminističkog pitanja, smatrala najvažnijom