Čitanje hrvatske ženske (post)ratne proze kroz prizmu feminističkih teorija

Hrvatska ratna proza pretpostavlja korpus tekstova koji se piše u devedesetim godinama 20. stoljeća za vrijeme Domovinskog rata, a važnu ulogu u produkciji tog korpusa su imale i spisateljice. Rad je zamišljen kao interdisciplinaran (kroatističko-komparatistički), a analiza korpusa (romani M. Paprašarovski: Vučja glad; A. Mirković: Glasom protiv topova. Mala ratna kronika; I. Simić Bodrožić: Hotel Zagorje; M. Kolanović: Sloboština Barbie; D. Ugrešić: Američki fikcionar) provedena je iz pozicije feminističke kritike. U prvom dijelu naglasak je stavljen na društvenopovijesni i književno-teorijski kontekst koji je prethodio ovim tekstovima, ali i za vrijeme kojega su tekstovi nastajali. Poseban je naglasak stavljen na ratnu prozu, feminističku kritiku i “žensko pismo”. Središnji dio rada posvećen je analizi i interpretaciji samih književnih predložaka. Uz zajedničke smjernice (autobiografičnost, identitet), svaki od predložaka otvara i neku jedinstvenu problematiku vremena (ženski pogled na društvene i socijalne promjene tog vremena, uloga žena u ratu, traumatski nasilni prekid s prošlošću, suočavanje s traumom, žene kao sudionici i svjedoci rata, perspektiva dječjeg i odraslog subjekta, pozicija egzila). Završni dio sadržava sintezu analizirane građe i kritički osvrt na nju te na cjelokupnu hrvatsku kulturu devedesetih godina