Zaštita ambijentalnih vrijednosti u teoriji gradogradnje od Sittea do Giovannonija

Velike civilizacijske promjene povezane prvenstveno s industrijalizacijom u drugoj polovini 19. stoljeća uzrokovale su porast gradova, što je posljedično promijenilo i pristup njihovom planiranju. Na snazi su bile preinake golemih razmjera u urbanim strukturama kako bi se zadovoljili suvremeni zahtjevi za prometom, higijenom te oslobodili prostori za novogradnje pri čemu je došlo do rušenja manje uglednih objekata, kao i čitavih gradskih četvrti te ambijenata značajnih spomenika. Početkom 20. stoljeća u velikoj se mjeri kritizira takav pristup te se uvode nove paradigme u zaštiti spomenika, u koje ulazi i potreba za zaštitom ambijentalnih vrijednosti pri čemu glavnu riječ imaju njemački, austrijski i talijanski konzervatori. U radu su analizirani prijepisi sa sjednica konferencija Dani konzerviranja iz perioda od 1900. do 1909. godine, kao i pojedinačni članci glavnih protagonista zaštite ambijenata, Camilla Sittea, Georga Dehia, Aloisa Riegla, Maxa Dvoráka, Gustava Giovannonija te drugih. Osim toga, uzeta su dva primjera koja oslikavaju prilike u Hrvatskoj vezane uz percepciju vrijednosti ambijenta. Riječ je o raspravi oko očuvanja srednjovjekovnih i novovjekovnih dogradnji unutar kompleksa Dioklecijanove palače u Splitu te o problemu regulacije Kaptola u Zagrebu, promatranog s gledišta prof. Gurlitta. Zaključno, u radu se nastojalo pokazati promjenu u teoriji konzerviranja i zaštiti spomenika koja je obuhvatila i šire prostorne cjeline bez nužnih povijesno-umjetničkih značajki. Do toga je došlo postupno, zalaganjem nekolicine onih koji su došli do spoznaje ambijentalne vrijednosti aktivnim promišljanjem o tekućim problemima gradogradnje, kao i terenskim radom