Recepcija djelovanja hrvatskih umjetnica na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće

Položaj umjetnica u 19. stoljeću i početkom dvadesetog bio je vrlo ograničen: bilo konkretnim materijalnim uvjetima, bilo u javnom diskursu. Istovremeno, umjetnice su „moderne žene“ – žene koje su ušle u javnu sferu, o kojima se zapravo najviše piše, više nego, primjerice, o radnicama ili znanstvenicama. Čak je i jedan od prvih emancipiranih ženskih likova u književnosti, slikarica – Zdenka Podravec iz Truhelkinog Plein aira. To je vjerojatno stoga što je ulazak žena u javnu sferu na području umjetnosti najbezopasniji, odnosno najmanje zadire u postojeću sliku o ženama i njezin društveni položaj. Plemkinja ili bogata građanka koja se u svoje slobodno vrijeme bavi nekom umjetnošću i nije toliko kontroverzna. Međutim, među umjetnicama, položaj slikarica i kiparica je zasigurno najproblematičniji. Jer dok spisateljice i glazbenice mogu svoj rad obavljati kod kuće uz ostale ženske dužnosti, a glumice i operne pjevačice u nekoj kazališnoj grupi pod „nadzorom“ ostalih kolega, likovna umjetnica mora raditi sama, izvan kuće, u vlastitom atelijeru, sa živim modelima, a potrebno joj je i dosta skupog materijala. Ništa od toga umjetnicama ne biva osigurano, a kod ženskog umjetničkog obrazovanja, koje je k tome bilo potpuno nedostupno pripadnicama nižih klasa, nije se uopće nastojalo pripremiti djevojke za umjetničku profesiju. Tri pokazatelja iz drugog djela (institucionalna vidljivost, kritički napisi i „implicitni promatrač“) interpretirani su pomoću tri skupine vrijednosti: 1. „bidermajerske“ ili predindustrijske vrijednostiplemstva i veletrgovaca, 2. konzervativni liberalizam i nacionalizam „stare“ inteligencije i nižeg građanstva, te 3. modernističke vrijednosti „mlade“ inteligencije