Odnos Držićeve Novele od Stanca i tradicijskih kulturnih praksi: književnopovijesna i etnološka analiza

U radu se analizira odnos Držićeve Novele od Stanca i tradicijskih kulturnih praksi koje se definiraju kao tradicijom uvjetovana kulturna djelovanja i ponašanja. Promatraju se prakse narodne kulture čija je osnovna značajka usmenost kao medij prenošenja i koje su obilježene svojim izvedbenim karakterom: riječ je o pojavama koje pripadaju takozvanom folklornom kazalištu, odnosno folklornim predstavljačkim oblicima koji se javljaju u okviru običaja. Posebno se razmatraju svadbene i pokladne običajne prakse koje svojom izrazitom teatrabilnošću stvaraju kontekst za izvedbu različitih oblika predstavljanja. Problematici se prilazi iz književnopovijesne i etnološke perspektive pa se odnos Novele i tradicijskih praksi razmatra na dvjema razinama: jedna je dubrovački kulturni (običajni) kontekst gdje tradicijske prakse čine kontekst za izvedbu kazališnih predstava, a druga je njihova evokacija u samoj drami pri čemu se promatra njihova funkcija u drami, ali i šira kulturna značenja na koja ukazuju. U analizi određenih aspekta dubrovačke kulture polazi se od pretpostavke o svojevrsnoj realističnosti Držićevih drama koje, budući da su lokalizirane u dubrovačkom kulturnom kontekstu, obiluju aluzijama na pojave iz dubrovačke svakodnevice. S obzirom na to da Novela tematizira ismijavanje seljaka u gradu koje služi kao zabava dubrovačkih mladića, fokus etnološke analize je na odnosu urbanoga i ruralnoga, odnosno Dubrovnika i njegova zaleđa. Polazna je pretpostavka pritom da je Stanac iz dubrovačke perspektive nizom stereotipa prikazan kao lokalni kulturni Drugi. Analizira se kako elementi folklora, preuzeti vjerojatno iz Držiću poznate i bliske sredine, funkcioniraju u Noveli u svrhu ocrtavanja društveno-kulturnog konteksta Dubrovnika