How Does Dostoevsky Sound and Look (and How Could That Be Relevant to Contemporary Literary Studies)

U raspravi nastojimo suočiti dva u posljednje vrijeme dominantna knji-ževnoznanstvena čitanja Dostoevskoga te suočavajući oba pristupa po-novo postaviti pitanje kakvu ulogu u suvremenoj znanosti o književnosti može imati analiza teksta. Bahtinovo čitanje Dostoevskoga u središte je stavilo pitanje suočavanja različitih glasova, perspektiva i vrijednosnih naglasaka, nezavršenosti i višeglasja diskursa o svijetu, dok je u središtu novijih istraživanja – koja u prozi velikoga pisca otkrivaju prije svega njegov filozofski i vjerski svjetonazor – interes za cjelokupnu vizualnu sliku u autorovoj formulaciji romanesknoga svijeta. Umjesto odabira jednoga ili drugoga pristupa analizi uloge umjetničkoga teksta u djelima Dostoevskoga naše čitanje kao ključno obilježje njegovih književnih tekstova ističe povezanost obaju vidova djelovanja umjetničkoga teksta te važnost toga dvojstva u njegovim romanima, kako na razini književnih junaka tako i na razini samoga autora. To obilježje može pomoći u rješa-vanju dilema s kojima se, osmišljavajući kategoriju književnoga teksta, susreće suvremena znanost o književnosti jer takvo čitanje Dostoevskoga može odgovoriti i na pitanje u kojoj mjeri umjetnički tekst još može biti predmet znanstvene (subjekt-objektne) spoznaje.ABSTRACT The paper confronts two dominant scholarly readings of Dostoevsky in order to re-examine the role that textual analysis plays in contemporary literary studies. In Bakhtin’s reading of Dostoevsky, the main focus is on confronting different voices, perspectives, and valuation accents. The incoherence and polyphony of different discourses are considered as the author’s main literary innovation. In more recent studies, the focus has shifted to the author’s philosophical and religious views, conveyed in a complex literary verbal icon. Instead of choosing one of the two approaches in analysing the role of literary text in Dostoevsky’s works, the paper highlights the interdependence of both aspects as the main feature of his literary writing. The paper shows how crucial this duality is for constitution of Dostoevsky’s literary heroes and for the author himself, and points out this duality as the objective invariant of Dostoevsky’s literary oeuvre. Such an analysis can also shed light on the issues contemporary literary studies encounter in their attempt to make sense of the category of literary text and answer the question of the extent to which literary text can still be the subject of scientific (subject-object) cognition