Tendinopatija Ahilove tetive

Ahilova tetiva, iako najdeblja i prema nekolicini autora najjača tetiva u ljudskome tijelu, često je podložna ozljedama. Ona je hvatišna tetiva m. triceps surae te se zajedno sa m. plantaris nalazi u površinskoj skupini mišića stražnje potkoljenične regije. Ahilova tetiva se može podijeliti na tri različita tipa, ovisno o udjelu mišića m. soleusa i m. gastrocnemiusa od kojih se sastoji. Osim što je Ahilova tetiva viskoelastična, ona također ima svojstva creep-a, histereze i stres-relaksacije. Različite funkcije ovise o sudjelovanju Ahilove tetive, međutim najvažnija je hod. Ozljede koje nastaju zbog prekomjerne uporabe Ahilove tetive prilikom treniniga ili u svakodnevnom životu se pojavljuju često. Termin tendinopatije je prihvaćen u svrhu opisivanja kliničkog stanja koje karakterizira kombinacija boli i oteknuća tetive ili područja oko nje, potpraćeno lošijim funkcijama tetive. Mehanizam nastanka tendinopatije, iako nepoznat, povezujemo sa mnoštvom vanjskih i unutarnjih faktora, bilo samostalno ili u kombinaciji. Tendinopatiju Ahilove tetive možemo klasificirati u 3 stupnja poredanih prema ozbiljnosti problema i vremenu potrebnom za rehabilitaciju: reaktivna tendinopatija, tetivna oronulost i degenerativna tendinopatija. Tedninopatiju dijagnosticiramo pomoću subjektivnog i objektivnog pregleda, te uz pomoć radiološke obrade. Nakon dijagnostike počinje proces liječenja i rehabilitacije. Ovisno o klasifikaciji tendinopatije predstavlja se prilagođeni plan i program rehabilitacije, najčešće sa kombinacijom raznih metoda liječenja. Početak rehabilitacije započinje neoperativnim konzervativnim metodama kao što su odmor, ultrazvučna terapija, terapija laserom ili lijekovi poput kortikosteroida. Nakon smanjenja boli konzervativnim metodama potrebno je izvoditi ekscentrične vježbe za potpuno rješavanje boli i povratak u željenu aktivnost. Novija istraživanja pokazuju utjecaj modernih metoda rehabilitacije u liječenje tendinopatije Ahilove tetive. Metode poput topikalnog gliceroltrinitrata ili plazme bogate trombocitima, iako nedovoljno istražene, predstavljaju budućnost u liječenju Ahilove tendinopatije. U slučajevima gdje bol ne prestaje ili se povećava nakon konzervativnih metoda potrebno je operativno liječenje. Operacijske metode se razlikuju ovisno o tipu tendinopatije, insercijska ili ne insercijska. Tendinopatija kao kliničko stanje nije u potpunosti istraženo pa je potrebno težiti daljnjem istraživanju navedene teme