Radiološka anatomija zglobova donjih udova

Anatomija je znanost koja proučava i opisuje strukturu i građu ljudskog organizma. Pojam anatomija dolazi od grčke riječi koja u doslovnom prijevodu znači „podijeliti na dijelove“. Jedna od podjela ljudskog tijela je i na anatomiju zglobova gornjih i donjih udova. Izrazito važno je znanje anatomije kako bi se pravilno izvodile brojne dijagnostičke metode u svrhu prikazivanja koštanih i zglobnih struktura unutar organizma. Dijagnostičke metode kojima se služimo kako bi prikazali zglobove donjih udova su: klasična radiografija, kompjuterizirana tomografija (CT), magnetska rezonancija (MR), artrografija i ultrazvuk. Anatomija zglobova donjih udova obuhvaća zglobove zdjeličnog obruča i zglobove nogu. U spojeve zdjeličnog obruča spada zglob križne kosti s bočnom (articulatio sacroiliaca) na stražnjoj strani, dok se sprijeda nalazi preponsko sraštenje (symphysis pubica). Zglobove noge dijelimo na: zglob kuka (art.coxae), zglob koljena (art.genus), spojevi kostiju potkoljenice i zglobovi stopala (artt.pedis). U klasičnoj radiografiji zglobova donjih udova tražene dijelove tijela najčešće snimamo u dvije projekcije: AP (anterioposteriorna) te profilna. Najčešće su navedene projekcije dovoljne, međutim ukoliko je potrebno postoje i dodatne (modificirane) snimke kako bi se još bolje mogle vidjeti pojedine strukture. Prilikom snimanja CT-om, doze zračenja su veće, ali samim time slike su detaljnije i puno kvalitetnije, a najvažnije od svega možemo napraviti 3D rekonstrukciju snimanog dijela tijela. Ukoliko želimo što bolje prikazati meke česti MR je najbolji odabir za snimanje. Prednost MR uređaja je što ne proizvodi ionizirajuće zračenje ali postoje apsolutne kontraindikacije za njegovo korištenje. Kao i sve, svaka snimka ima svojih i prednosti i mana i potrebno je odabrati onu pretragu gdje je veća korist od same „štete“ zračenja. O tome najbolje govori i princip kojeg se radiološki tehnolog uvijek mora pridržavati, a to je ALARA (As Low As Reasonably Achievable)