The Loss of Content in Contemporary Humanist and Philosophical Thought in the Development of the School of Critical Ontologism

U ovom se radu kriza humanistike promatra kroz prizmu aktualnog stanja filozofijske misli s kritičke pozicije talijanskog ontologizma. Utemeljujući status filozofije za cjeloviti pristup mogućnosti, dosega i sadržaja ljudske spoznaje opravdava se dvjema polaznim premisama: s povijesno-znanstvenog gledišta filozofijom se dugo vremena smatrala cjelovitost ljudskog znanja bez zasebnog disciplinarnog dijeljenja te posljedičnog ograničavanja na specifičnu domenu njegove metode i argumenta istraživanja, dok je filozofija danas pojmljena tek kao jedno od znanstvenih područja humanističke deklinacije. Sa spekulativno-sadržajnog, pak, stajališta filozofija je doživjela istu evolucijsku sudbinu grananja k vlastitim specifičnostima, analognu progresivnom razvoju prirodnih znanosti i njihovih spoznajnih prodiranja u strukture stvarnosti. Filozofija je, dakle, i kao disciplina doživjela sistemsko cijepanje ovisno o argumentu njezina istraživanja: filozofija povijesti, filozofija uma, estetika, logika, ontologija, filozofija prava itd., gubeći tako iz vida činjenicu da jedino humanističko područje u kojem se promišlja jedinstvenost svakog specifičnog argumenta spoznaje jest spekulativno područje filozofijske misli. Jedini argument koji ujedinjuje sve pojedinačne znanosti jest bitak kao takav kojim se aktualna filozofija gotovo uopće ne bavi. Gubitak sadržaja u domeni suvremene filozofijske misli spekulativna je opaska Pantalea Carabellesea (1877. – 1948.), utemeljitelja talijanske kritičke ontologije, filozofijskog pravca idealističke provenijencije i akademski zastupljenog ponajviše na Sveučilištu u Perugii, a koja se korisnom ukazuje po pitanju analize nerazmjera u današnjoj percepciji važnosti i stvarne relevantnosti humanistike. Time se kao mogući uzrok sadašnje marginalizacije humanistike ne vidi samo njezin dijalektički odnos s drugim znanstvenim područjima i domenama daleko bližim aktualnom tehnološko-praktičnom duhu vremena, već se detektira i u njezinoj internoj strukturi čija parcijalnost ne odgovara univerzalnosti njezine metode i sadržaja istraživanja.The paper observes the crisis of the humanities through the prism of the current state of philosophical thought from the critical position of Italian ontologism. From a historical and scientific point of view, philosophy has long been considered as encompassing all human knowledge without a disciplinary division and consequent limitation to its specific domain. Today, philosophy is understood only as one of the scientific fields of humanistic declension. From the speculative point of view, philosophy has experienced the same evolutionary destiny of branching towards its own specifics, analogous to the progressive development of natural sciences and their cognitive penetration into the structures of reality. Philosophy has, therefore, experienced a systematic split as a discipline, depending on the argument of its research: philosophy of history, philosophy of mind, aesthetics, logic, ontology, philosophy of law, etc., thus losing sight of the fact that the speculative realm of philosophical thought is the only humanistic field in which the uniqueness of each specific argument of cognition is thought through. The only argument that unites all individual sciences is being as such, which the current philosophy hardly deals with at all. The loss of content in contemporary philosophical thought is a speculative remark of the Italian critical ontology, an idealistic philosophical direction that is academically represented mostly at the University of Perugia. It is most useful when analyzing the disparity in the contemporary perception of importance and the real relevance of the humanities. Thus, the possible cause of the current marginalization of philosophy is not only its problematic dialectical relationship with other scientific fields and domains far closer to the current technological and practical spirit of the time, but it is also detected in its internal structure, the partiality of which does not correspond to the universality of its research method and content