Filmski jezik Ingmara Bergmana

Filmspråk är ett system med olika koder. Filmregissörer använder dem för att kommunicera med tittare. Både filmens material och dess form är regissörens medvetna val och därmed beror på hens avsikt. Ingmar Bergman är ett exempel på en regissör vars filmer skapar diskurs på flera nivåer, och han använder många symboler och filmtekniker. Hans verk har många olika tolkningar. I hans rika oeuvre kulminerar problematisering av kommunikation i filmning av trilogin om Guds tystnad, som består av tre filmer: Såsom i en spegel (1961), Nattvardsgästerna (1963) och Tystnaden (1963). Filmerna kännetecknas av en stilistisk reducering som lägger tonvikt på utvalda symboler och filmtekniker. Tyngdpunkten läggs på huvudpersonens psykologiska status, få karaktärer, och känslor av alienation och förundran. Förutom filmspråket och mediers kommunikationspotential, problematiserar Trilogin också kommunikationen mellan huvudpersonerna. Språket får en negativ konnotation och ofta blir oartikulerat eller okänt. Den kommunikativa betydelsen av tystnad har också en religiös konnotation som kopplas till självbiografiska inslag.Film can be considered a language because it is a system of codes which the director uses in communication with the viewer. In the analysis of a director’s film language it is necessary to analyze both the theme of the work and its form. In Ingmar Bergman’s films, two features stand out. The first is the ambiguity of his film expression which is achieved by using different symbols with given connotations. Another feature is Bergman’s analysis of the communication potential of different media and types of art, which deepens the meaning of his works. He often repeats characteristic techniques and symbols, which connects his entire oeuvre. The analysis of his literary works, screenplays and diaries gives an insight into the way that his films are made. He emphasizes the importance of studying the atmosphere and creates a set of motives while improvising many parts in collaboration with a group of actors. He often problematized communication and religion, which culminated in the 1960s when he made The silence of God trilogy. In these films he also creates a special relationship to sound and emphasizes the relation between sound motifs, music and silence, which he equates with the absence of God's presence.Film se može smatrati jezikom jer je to sustav kodova koje redatelj koristi u komunikaciji s gledateljem. U analizi filmskog jezika nekog redatelja potrebno je analizirati i temu djela i njegovu formu. U filmovima Ingmara Bergmana ističu se dvije značajke. Prva značajka je dvosmislenost njegovog filmskog izraza koja je postignuta uporabom različitih simbola koji imaju određenu konotaciju. Druga je značajka Bergmanova analiza komunikacijskog potencijala različitih medija i vrsta umjetnosti koja produbljuje značenje njegovih djela. Često ponavlja karakteristične tehnike i simbole, što povezuje cijeli njegov opus. Analiza njegovih pisanih djela, scenarija i dnevnika daje uvid u način na koji stvara svoje filmove. Često naglašava važnost proučavanja atmosfere te stvara niz motiva, a mnoge dijelove improvizira u suradnji s grupom glumaca. Često problematizira komunikaciju i religiju, što je kulminiralo u šezdesetima kada snima trilogiju Božje tišine. U filmovima trilogije također stvara poseban odnos prema zvuku i naglašava odnos između zvučnih motiva, glazbe i tišine, koju poistovjećuje s odsutnošću Boga i njegovom šutnjom