Women in Homeland war: rape victims during the greater serbia aggresion against Croatia in the 1990s

Za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1990-ih godina, srbijanski je agresor provodio sustavna, masovna i organizirana silovanja Hrvatica kao dio politike “etničkog čišćenja“, odnosno pomno isplanirane vojne taktike. U tom kontekstu srpske vojne i paravojne jedinice (i JNA) koristile su silovanje žena nesrpskog podrijetla kao strateško oružje s ciljem: dokazivanja nadmoćnosti Srba nad Hrvatima, degradiranja žrtve i njezine zajednice te stvaranja čistog homogenog srpskog prostora. Iako se radilo o teškim zločinima, (masovnom kršenju ljudskih prava i humanitarnog prava), državni organi vlasti Republike Hrvatske izostavili su dati adekvatnu pravnu podršku žrtvama silovanja na međunarodnoj razini, konkretno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. Ni na državnoj razini položaj silovanih žena nije bio povoljniji, budući da kao žrtve ratnog zločina silovanja nisu ostvarile nikakva materijalna ni moralna prava, a istovremeno je izostala i kolektivna društvena podrška. Tek su aktivnosti civilnog društva skrenule pozornost na postojanje žrtava i nužnost: priznavanja njihovih prava, aktivnije procesuiranje zločina silovanja, senzibiliziranje hrvatske javnosti te osiguravanje dostojanstvenog života žrtvama. Tako je 2015. godine donesen Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu koji je trebao omogućiti silovanim ženama status žrtve i materijalnu naknadu kao “ispravak“ dugogodišnje nepravde. Rad obuhvaća oblikovanje društvenog položaja silovanih žena kroz odnos hrvatskog društva i njegovih institucija (obitelji, Crkve, pravosuđa, civilnog društva) prema njima. Istaknuti su uzroci, tijek i posljedice ratnog silovanja Hrvatica kao srbijanske vojne strategije te participacija silovanih žena u obitelji, zajednici i društvu.During the Homeland War in the 1990s, the Serbian aggressor organized mass rapes of Croat women as a military tactic for “ethnic cleansing“. Therefore, Serb military units (and JNA) used rape (of non-Serb women) as a “strategic weapon” of war to demonstrate Serb superiority over Croats; to humiliate the victim and her community and to create clean homogeneous Serb territory. Although these were serious crimes, the Croatian authorities did not provide adequate legal support to rape victims on the national or on the international level. War rape victims in Croatia did not achieve any moral or material rights and at the same time there was a lack of social support for them. Things were changed with the activities of civil society which drew attention to the existence of war rape victims, recognition of their rights, active prosecution of rape crimes and creating positive public opinion about them. In 2015 Croatian parliament passed the Law which partially provides raped women (during the Greater Serbia aggression against Croatia) legal status and material compensation as a correction of long-standing injustice. This paper includes the creating of the social status of the Croat women (as rape victims during the Homeland War) through their relationship with Croatian society and its institutions (family, Church, judiciary....). Also, the causes and consequences of the Croat women rape (as a part of the Serbian military strategy) and their participation in the family, community, and society were stressed