Specifična socijalna ponašanja odgojitelja u vrtiću

Cilj istraživanja je utvrditi koriste li tri odgojiteljice iz različitih odgojih skupina adekvatne i teorijski primjerene oblike socijalnih ponašanja. Istraživanje je provedeno na uzorku od tri odgojiteljice u jednom dječjem vrtiću. Korišteni su mjerni instrumenti: Protokol sudioničkog praćenja, izrađen za potrebe istraživanja (prema modelu Kožić i sur., 2013) te polu strukturirani upitnik za refleksivni osvrt s odgojiteljicama. Rezultati upućuju na činjenice da je u ponašanju odgojiteljica pretežno prisutna topla i ugodna komunikacija s djecom, jasne i nedvosmislene upute za izvršavanje aktivnosti, usklađivanje verbalne i neverbalne komunikacije, pažljivo slušanje djeteta tijekom njegova govora uz verbalno/neverbalno praćenje i uspostavljanje kontakta očima tijekom komuniciranja. U odnosu na ova socijalna ponašanja rjeđe se pojavljuju govorno-stimulativne aktivnosti, postavljanje otvorenih pitanja, diskretno upozoravanje djece te čekanje djeteta da dovrši što je željelo reći i razgovijetan govor (bez „tepanja“, artikulacijski ispravan govor, ne prebrz ili netečan). U refleksijama sve tri odgojiteljice pokazuju samokritičnost i racionalnu želju da unaprijede kvalitetu rada. Kao zaključak se navodi važnost osvješćivanja i unaprjeđenja korištenja socijalnih ponašanja u radu s djecom i radu na sebi kako bi se unaprijedila kvaliteta odgojno-obrazovne prakse.The aim of the research is to determine whether 3 educators from different educational groups use adequate and theoretically appropriate forms of social behavior. The research was conducted on a sample of three educators at the kindergarten Šegrt Hlapić in Sesvete, Zagreb. The instruments used are: Participatory Tracking Protocol, developed for research purposes (according to Kožić et al., 2013), and a semi structured questionnaire for Reflective Reflection with Educators. The results point to the fact that in most cases there is warm and comfortable communication with children, giving children clear and unambiguous instructions to carry out activities, synchronizing verbal and nonverbal communication, listening to the child fluently with verbal / nonverbal monitoring and establishing contact with the eyes during communica- tion. With regard to other social behaviors, the implementation of targeted speech-stimulating activities, the questioning of open questions, the discreet warning of children, and waiting for the child to complete what he wanted to say and the speech was rarely encountered (no "mingling", articulate correct speech, netečan. As a conclusion, it is important to raise awareness and improve the use of social behavior in working with children and work on themselves to improve the quality of educational practice