Osobni i kontekstualni prediktori samoozljeđivanja adolescenata

Samoozljeđivanjem se smatra samostalno, namjerno nanošenje štete vlastitom tijelu, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva. Prema najnovijim rezultatima epidemioloških studija svaki četvrti adolescent razmišlja o samoozljeđivanju, a svaki peti ili šesti se samoozljeđuje. Samoozljeđivanje je češće u djevojaka nego u mladića, uobičajeno se počinje javljati u dobi između 12. i 14. godine života, s vrhuncem pojavljivanja između 15. i 17. godine. Većina autora smatra da samoozljeđivanje uglavnom u osnovi nema suicidalne namjere, ali povećava suicidalni rizik. U novije se vrijeme razmatra kao novi dijagnostički entitet, te se u DSM 5 klasifikaciji bolesti spominje pod kategorijom „stanja za daljnja istraživanja“. Obzirom na složenost samoozljeđivanja cilj ovog rada je dati cjeloviti prikaz osobnih i kontekstualnih rizičnih i zaštitnih prediktora samoozljeđivanja. Istraživanja pokazuju da samoozljeđivanju samostalno doprinosi niz osobnih i kontekstualnih čimbenika i njihova interakcija. Iako prediktivna snaga pojedinih faktora varira ovisno o načinu provedbe istraživanja, pregledom radova pokazalo se da su najčešće navođeni rizični osobni faktori za samoozljeđivanje: ženski rod, različite osobine ličnosti kao što su neuroticizam, agresivnost, impulzivnost, negativna slika o sebi, rana traumatska iskustva i nesigurna privrženost, te depresivni poremećaj. Od rizičnih kontekstualnih faktora najčešće se opisuju problemi unutar obitelji karakterizirani lošom komunikacijom, zanemarivanjem i zlostavljanjem, odrastanje u lošim socio-ekonomskim uvjetima te nerealna očekivanja i pritisak obitelji zbog školskog uspjeha. Istraživanja ukazuju da je utjecaj psihopatologije roditelja na samoozljeđivanje djeteta posredovan psihološkim karakteristikama djeteta. Teorije koje pokušavaju objasniti samoozljeđivanje uglavnom proizlaze iz bihevioralne paradigme, a novija istraživanja potvrđuju i teoriju socijalnog učenja, te se kao važan kontekstualni čimbenik ističe oponašanje vršnjaka. Osmišljeno je više tretmana za terapiju samoozljeđivanja a najefikasnijima su se pokazale kognitivno-bihevioralne terapije, od kojih se posebno ističe dijalektička bihevioralna terapija. U novije vrijeme sve više se prepoznaje potencijal korištenja društvenih mreža i foruma u prevencijske i terapijske svrhe, te se osmišljavaju različiti programi i aplikacije putem kojih mladi mogu dobiti pomoć.Self-harming is considered an independent, intentional infliction of injury to one’s own body, where the injury is severe enough to lead to tissue damage. According to the latest epidemiological studies, one in four adolescents thinks about self-harming, and one in five or one in six adolescents harm themselves. Self-harming is more common in girls than in boys, it usually occurs between the ages of 12 and 14, with a peak incidence between the ages of 15 and 17. Most authors believe that self-harming generally has no suicidal intent at all, but it increases suicidal risk. Recently, it is considered as a new diagnostic entity, and is mentioned in the DSM 5 classification of diseases under the category of "conditions for further research". Given the complexity of self-harming, the aim of this paper is to provide a comprehensive overview of personal and contextual risk and protective predictors of self-harming. Research shows that a number of personal and contextual factors and their interactions individually contribute to selfharming. Although the predictive power of individual factors varies depending on the way the research is conducted, a review of the papers showed that the most common risk factors for selfharming are: female gender, various personality traits such as neuroticism, aggression, impulsivity, negative self-image, early traumatic experiences and insecure attachment, and depressive disorder. Most common risk contextual factors are: family problems characterized by poor communication, neglect and abuse, growing up in poor socio-economic conditions, and unrealistic expectations and family pressure in relation to school success. Research indicates that the influence of parental psychopathology on a child’s self-harm is mediated by the child’s psychological characteristics. Theories that try to explain self-harming mostly derive from the behavioral paradigm, and recent research also confirms the theory of social learning, and imitation of peers as an important contextual factor. Several treatments for self-harming have been designed, and cognitive-behavioral therapies have proven to be the most effective ones, especially dialectical behavioral therapy. In recent times, the potential of using social networks and forums for prevention and therapeutic purposes is increasingly recognized, and various programs and applications are being designed through which young people can get help