Marina Cvetaeva u svom autobiografskom djelu Moj Puškin, pisanom na stogodišnjicu njegove smrti, prikazuje kako je pamćenje o Puškinu utjecalo na razvoj njenog pjesničkog identiteta. Pomno čitanje Cvetaevina tekste omogućuje uvide u razlike između individualnog i kolektivnog pamćenja te upućuje na to kako su ovi tipovi pamćenja na različite načine utjecali na Cvetaevinu samospoznaju. Važne su poveznice između pripovjednog „Ja“ i pamćenja o prošlome izražena kroz različita „mjesta pamćenja“ (P. Nora) o kojima se u radu detaljno govori, pri čemu na koncu i samo njezino djelo postaje jedno od tih mjesta. Samim činom pisanja o pamćenju, Cvetaeva stvara pamćenje o pamćenju, tako da se djelo Moj Puškin može smatrati mjestom metapamćenja