Fizioterapija sindroma prenaprezanja u koljenu

Sindromi prenaprezanja u koljenu često se pojavljuju kod sportaša čiji sportovi zahtjevaju skakanje i doskoke te nagle promjene smjerova u trčanju. Najčešće su to košarka, odbojka, atletika i nogomet, a pojavljuju se kod muške populacije između 15 i 30 godina starosti. Osim u sportu, sindromi prenaprezanja mogu nastati i u svakodnevnom životu kod neaktivnih pojedinaca. Najčešći sindromi prenaprezanja koji se pojavljuju u koljenu su skakačko koljeno ili patelarni tendinitis te patelarna tendinopatija. Lokalizacija boli kod oba sindroma je na prednjoj strani koljena, u području patele. Etiologija ozljede nije u potpunosti razjašnjena, a simptomi nisu uvijek vjerodostojni. Naime, bol se može pojaviti iako na MR i UZV snimkama tetive nisu vidljive promjene, kao i obrnuto kada tetiva može biti u potpunosti degenerativno promjenjena, a ne izazivati bol. Fizioterapijsku intervenciju započinje se RICE metodom u prvih 72 sata. Zbog svojih dobrih kratkoročnih i dugoročnih učinaka ekscentrične vježbe temelj su u liječenju sindroma prenaprezanja, a slijede ih izometričke vježbe. Vježbama se povećavaju snaga, fleksibilnost i izdržljivost mišića. Uz terapijske vježbe poželjna je primjena toplo – hladnih fizikalnih procedura kao što su laser, terapijski ultrazvuk (UZV), magnetoterapija i elektroterapija. Ove fizikalne procedure primjenjuju se s ciljem bržeg cijeljenja tetive. Kao pasivne metode koriste se ubrizgavanje plazme bogate proteinima, terapija udarnim valom (ESWT) te kortikosteroidne injekcije i nesteroidni protuupalni lijekovi. Koristiti se mogu i različite vrste bandaže (Kinesio Taping), ortoze i steznici. Kinesio Taping utječe na mišićnu funkciju, a primjena steznika stabilizira zglob. Kirurškom liječenju pristupa se ako nijedna od konzervativnih metoda nije pokazala uspjeh ili ako se radi o težem stupnju oštećenja s ireverzibilnim promjenama. U prevenciji sindroma prenaprezanja izdvajaju se vježbe istezanja, naročito kod sportaša prije treninga, a poželjno ih je uvrstiti i u sam trening. U liječenju sindroma prenaprezanja još uvijek nema dogovoreng standarda koji bi pružao zadovoljavajuće rezultate, pa tako ishodi liječenja variraju od pacijenta do pacijenta i ovise o opsežnosti ozljede