The role of music in croatian renaissance literary culture

U razdoblju hrvatske renesanse mnogi su intelektualci pisali teorijske traktate o glazbi po uzoru na Platona i Aristotela. Najznačajniji među njima bili su Miho Monaldi i njegovo djelo Irena, iliti o ljepoti (1599) te Nikola Vitov Gučetić sa svojim djelima Upravljanje obitelji (1589), Dijalog o ljubavi (1581) te O ustroju država (1591). Glazbena poduka u vrijeme renesanse bila je zasnovana na srednjovjekovnoj podjeli znanstvenih disciplina na septem artes liberales, tj. sedam slobodnih vještina: gramatiku, logiku, retoriku, aritmetiku, astronomiju, glazbu i geometriju. Svjetovno školstvo formalno se organiziralo u školskim ustanovama ili neformalno u 16. st. i kasnije u učenim akademijama, a najpoznatije su bile u Zadru i Dubrovniku. Također, glazbeno-obrazovne ustanove nalazile su se i u ostalim hrvatskim gradovima poput Lepoglave, Cresa, Raba, Splita, Šibenika, Korčule, Hvara i Trogira. Ipak, grad s najrazvijenijom glazbenom kulturom bio je Dubrovnik. Nosioci glazbe u Dubrovniku bili su crkveni glazbenici, glazbenici kneževe kapele, omladinske glazbene družine, glazbeni amateri te folklorni pjevači i svirači. Najznačajniji nosioc svjetovnog glazbenog života u Dubrovniku bila je kneževa kapela koja je bila sastavljena od svirača raznovrsnih instrumenata. Ona je bila oformljena po uzoru na slične kapele u zapadnoeuropskim državama koje su izdržavali vladari na svojim dvorovima. Također, u Dubrovniku su djelovala umjetnička društva koja su bila sastavljena od glumački sposobne i nadarene djece te od glazbeno obrazovanih mladića. Te su se skupine u Dubrovniku nazivale "družine". U družinama se uvježbavaju igrokazi koji se izvode u pokladno vrijeme te sva djela koja su družine uvježbavale redovito su bila iz pera dubrovačkih pisaca. Važno je istaknuti da su sva ta djela uključivala djelomičnu ili potpunu glazbenu pratnju koju su također "odrađivale" same družine, no vjerojatno uz pomoć glazbenika kneževe kapele. Scensko-glazbene vrste koje su te družine izvodile u 16. stoljeću bila su većinski djela dubrovačkih autora koja se žanrovski mogu podijeliti na maskerate, moreške, crkvena prikazanja, pastirske igre, komedije i tragedije. Neki od autora koji su su se bavili navedenim žanrovima su: Marin Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Mikša Pelegrinović, Antun Sasin. U njihovim se djelima pjevalo, sviralo i plesalo, a najvažniji i u većini slučajeva jedini izvor za tu tvrdnju su nam didaskalije te stihovi u kojima sami likovi aludiraju na glazbeni broj koji slijedi. Naime, konkterni notni zapisi za većinu djela nisu sačuvani. Neki su autori, poput Marina Držića, vjerojatno sami skladali glazbu za svoje predstave. Kod Držića je glazba zasebno autorsko djelo i vrlo važan dio predstave koji se savršeno dramaturški uklapa u scenska događanja. Također, i za ostale autore iz didaskalija u njihovim djelima možemo zključiti da je glazba igrala ozbiljnu i bitnu ulogu u hrvatskoj renesansi te je prava šteta što nemamao konkretnih notnih zapisa za naša scensko-glazbena djela.During the Croatian Renaissance, many intellectuals wrote theoretical tracts on music modeled on Plato and Aristotle. The most important among them were Miho Monaldi and his work Irena, or Beauty (1599) and Nikola Vitov Gučetić with his works Family Management (1589), Dialogue on Love (1581) and On the Structure of the State (1591). Music instruction in the Renaissance was based on the medieval scientific discipline of septem artes liberales, that is, the seven free skills: grammar, logic, rhetoric, arithmetic, astronomy, music and geometry. Secular education was formally organized in educational institutions or informally in the 16th century and later in academies, the most famous being bile in Zadar and Dubrovnik. Also, music and educational institutions are located in other Croatian cities such as Lepoglava, Cres, Rab, Split, Sibenik, Korcula, Hvar and Trogir. Nevertheless, the city with the most developed musical culture was Dubrovnik. The bearers of music in Dubrovnik were black musicians, musicians of the duke's chapel, youth music groups, music amateurs and folk singers and musicians. The most important bearer of secular music life in Dubrovnik was the Rector's Chapel, which was composed of players of various instruments. It was modeled on similar chapels in Western European states supported by rulers at their courts. Also, there were youth societies operating in Dubrovnik, which consisted of acting and talented children and music-educated young men. In Dubrovnik they were called "groups". Families rehearsed plays performed at the time of the fall, and all the rehearsals they rehearsed regularly were from the writers of the Dubrovnik writers. It is important to note that all these works included a partial or complete musical accompaniment, which was also "performed" by the groups themselves, but probably with the help of the musicians of the Prince's Chapel. The stage-musical types performed by these groups in the 16th century were mostly works by Dubrovnik authors who could be genreally divided into carnival songs, moresca/moreška, mystery plays, pastoral plays, comedies and tragedies. Some of the authors who have dealt with these genres are: Marin Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Mikša Pelegrinović, Antun Sasin. In their works, people sang, played and danced, and the most important and in most cases the only source for this claim are the didactics and verses in which the characters themselves allude to the musical number that follows. Namely, specific musical notes for larger works have not been preserved. Some authors, such as Marin Držić, probably composed the music for their plays themselves. For Držić, music is a separate work of authorship and a very important part of the play that fits perfectly into the stage events. Also, for other authors from didactic works in their works, we can conclude that music played a serious and important role in the Croatian Renaissance and it is a real pity that it did not have specific musical notes for our stage and music works