Zašto su Talijani bacili pogled na Istočnu Afriku: Razvoj i neostvarene težnje na Sredozemlju tijekom 19. stoljeća

In the wake of the Unification, the Italian expansionist designs were aimed, as expected, towards Africa. The fear of French aggression on the coast of North Africa drove Rome to the camp of the Central Powers, a diplomatic event of colossal importance for Europe\u27s historical evolution until the First World War. The disturbance of the Mediterranean balance, when France occupied Tunisia and Britain Cyprus and Egypt, caused stress, anxiety and confusion among the statesmen of Italy, a fact which is reflected in their subsequent erroneous choices. The frustrations, the inability to find a colony in proximity to Italy\u27s geographical area and the diplomatic defeats led Rome by inference to the Red Sea and Eritrea.U jeku talijanskog ujedinjenja, talijanski ekspanzionistički nacrti bili su, kako se i očekivalo, usmjereni prema Africi. Strah od francuske agresije na obali sjeverne Afrike odveo je Rim na stranu Centralnih sila, što je bio diplomatski događaj od kolosalnog značaja za povijesni razvoj Europe do Prvoga svjetskog rata. Poremećaj mediteranske ravnoteže, kada je Francuska okupirala Tunis, a Britanija Cipar i Egipat, izazvao je nervozu, tjeskobu i zbunjenost među talijanskim državnicima, što se odrazilo na njihove kasnije pogrešne odluke. Frustracije, nemogućnost pronalaska kolonije u blizini talijanskog zemljopisnog područja i diplomatski porazi vodili su Rim do Crvenog mora i Eritreje. Napetost o sigurnosti i ravnoteži na Mediteranu, britanska suradnja, francusko rivalstvo, uvjerenje o teritorijalnoj kompenzaciji u Africi zbog prethodnih neuspjeha, opće političko ozračje, rastući nacionalizam i ponekad hladni, ponekad ravnodušni, a ponekad i srdačni odnosi s njemačkim i austrijskim saveznicima su činjenice koje se moraju uzeti u obzir kako bi se shvatio talijanski kolonijalizam