THE CROATIAN-HUNGARIAN PARTY AND GENTRY FROM TUROPOLJE, 1840TIES

Početkom 1840-ih na hrvatskoj političkoj sceni pojavile su se dvije stranke, Horvatsko-vugerska stranka i Ilirska, kasnije Narodna stranka. Razlike u ideologijama tih stranaka dovele su do oštre borbe između njih oko osvajanja vlasti u hrvatskim županijama i Saboru, koja je obilježila gotovo čitavo to desetljeće, a svoj su vrhunac imale 1848. godine kada je izbila revolucija. Horvatsko-vugerska stranka u tim se sukobima ponajviše oslanjala na turopoljsko plemstvo, koje je bilo njezin najznačajniji element. Ono je predstavljalo njezinu fizičku snagu, koja je dolazila do izražaja u borbama oko osvajanja vlasti u županija, ali i pokušaja da to plemstvo kao i sama stranka zauzmu značajno mjesto u Hrvatskom saboru. Stoga ne treba čuditi da su suvremenici stranku nazivali i turopoljskom strankom. No, uzme li se u obzir djelovanje Antuna Danijela Josipovića te činjenica da su još neki istaknuti članovi Horvatsko-vugerske stranke bili turopoljskog podrijetla, turopoljsko plemstvo bilo je i značajna intelektualna snaga stranke. Iz Josipovićevih nastupa na Ugarskom saboru može se shvatiti ideologija koju je zastupala Horvatsko-vugerska stranka, a ona se temeljila na očuvanju čvrstog saveza između Hrvatske i Ugarske i na prihvaćanju suvremene mađarske nacionalne ideologije, koja je težila stvaranju jedinstvene mađarske države s jednim političkim narodom, Mađarima, i jednim službenim jezikom, mađarskim, uz očuvanje uskog regionalnog identiteta, koji su promovirali pod krilaticom „Mi smo Horvati“. Josipović je svojim žustrim istupima na Ugarskom saboru uspio na dnevni red staviti i turopoljsko pitanje, što je još jedan dokaz važnosti turopoljskog plemstva u političkim previranjima tijekom 40-ih godina 19. stoljeća. Posljedica djelovanja turopoljskog plemstva tijekom 1840-ih bila je ta da je nekolicina turopoljskih plemića 1848. morala napustiti domovinu, a sama Turopoljska općina vojnički je upokorena.In the early 1840s two political parties appeared on the Croatian political scene, the Croatian-Hungarian Party and the Ilirian Party, later called the National Party. Their ideological differences caused constant conflicts between them, especially when struggling for the political power at the local county level and in the Croatian Parliament. In these conflicts the Croatian-Hungarian Party relied mainly on small landed gentry from Turopolje, which was numerous and represented its most significant support. Therefore, the opponents often referred to the Party as ‘the Turopolje Party’. However, taking into account the work of Antun Daniel Josipović, governor of Turopolje, as well as the fact that some other party members were of Turopolje origin, gentry from Turopolje represented also a strong intellectual force within the Party. Josipović, for example, advocated for close political alliance between Croatia and Hungary at the Hungarian Parliament based on acceptance of contemporary Hungarian national ideology: a unified Hungarian state with one nation, Hungarians, and one official language, Hungarian, but insisting on preservation of the Croatian autonomy within that state symbolized by the slogan “We are Croats”. This political attitude presented the ideology of the Croatian-Hungarian Party. Josipović’s brisk appearances in the Hungarian Parliament also managed to put on Diet’s agenda Turopolje question, another proof of the importance of gentry from Turopolje in the political turmoil during the 1840ties. However, in 1848 - due to their political actions during the 1840ties – some members of the party were politically persecuted and the Turopolje district was politically disciplined by military action