Uzajamni utjecaj teorije i istraživanja (Pogledi R.K. Mertona, L. Neumana, A. Brymana i P. Bourdieua)

U članku se aktualizira rasprava o odnosu teorije i istraživanja kroz shvaćanja nekoliko utjecajnijih sociologa i metodologa društvenog istraživanja: R.K.Mertona, L.W. Neumana, A. Brymana i P. Bourdieua. R.K. Merton još je pedesetih i šesdesetih godina prošlog stoljeća smatrao da jedan od osnovnih uzroka zaostajanja sociologije leži u odvojenosti istraživanja od teorije. On je kritizirao velike i apstraktne teorije koje se ne mogu operacionalizirati niti provjeriti u istraživanju. Polazeći od ovoga, on se zalaže za stvaranje teorija srednjeg obima (razine). On je smatrao da je odnos teorije i istraživanja uzajamni i posebno je naglasio značaj “obrasca sposobnosti o slučajno sretnom otkriću”. L. V. Neuman ističe, pored ostalog, značaj povezivanja teorije i istraživanja i posebno raspravlja o dijelovima i aspektima, no i o tri razine teorije (mikro, mezzo i makro). Također, on raspravlja i o ulozi deduktivne i induktivne teorije u istraživanju, no ne raspravlja o kombiniranim (miješanim) metodama istraživanja, odnosno ne raspravlja o ulozi teorije u ovom tipu istraživanja. A.Bryman šire se osvrće na značaj Mertonovog shvaćanja teorije srednje razine i na ulogu deduktivne teorije u kvantitativnim istraživanjima kao i na ulogu induktivne teorije i posebno utemeljene teorije u kvalitativnim istraživanjima. On u posebnom poglavlju svoje recentne knjige Social Research Methods (2012.) raspravlja o miješanim metodama u kombiniranom kvantitativnom i kvalitativnom pristupu i istraživačkim strategijama, no ne raspravlja o ulozi teorije u ovom tipu istraživanja. Međutim, J. Creswell ovom pitanju posvećuje određenu pažnju. P. Bouerdieu o odnosu teorije i istraživanja raspravlja u okviru njegovog shvaćanja refleksivne sociologije i metodologije, osmišljavajući ovu refleksivnu sociologiju epistemološkim i ontološkim pristupom s ciljem prevladavanja podvojenosti objektivizma i subjektivizma; društvene strukture i akcije (pojedinaca). U ostvarivanju ovog cilja; on koristi svoje ključne konstrukte-koncepte: habitus, kapital i polje kao i upotrebu metodološke alatke: objektivizacija učesnika, epistemološka opreznost i auto-socioanaliza