Kupareo’s short hi-stories: from an incident to the (intuited) aesthetic experience and artistic level

U radu se razmatra, na primjeru kraćih pripovjednih oblika Rajmunda Kuparea, odnos događaja iz stvarnoga života i pripovjedno-umjetničkog teksta. Što je ispripovijedano, može se „čitati“ kao neumjetničko izvješće (po-vijest), kao (ne)umjetnički autobiografski zapis(ak) ili kao (i) umjetničko djelo. Polazište je Kupareova pripovijedanja to da naracija ne smije gubiti svezu sa zbiljskim događajima, koji (osim u bajkama) prethode ispripovijedanomu. Za njega je umjetnost „transfiguriranje“ stvarnosne građe u onaj oblik kojim se pojedinačno ljudsko iskustvo preoblikuje tako da postaje opće. Pritom se u čitatelju budi onaj „intuirani doživljaj“ koji je uočen u danoj konkretnoj situaciji, radnji ili životu lika. Kupareo kao da se u svojoj prozi držao postulata Ljubomira Marakovića iznesenoga u teorijskoj raspravi „Nov život“ (1910.) po kojem prozna književnost treba polaziti od stvarnih događaja i likova, a ne od izmišljenih. Kao pisac i ujedno estetičar i teoretičar književnosti Kupareo razlikuje događaj od doživljaja i izraza odnosno umjetničkog oblika. Kraće umjetničke proze kod njegu su zapravo kratke priče, u smislu u kojem ih određuju Matthews i Bowen. One imaju i etičke i filozofske i vjerske konotacije jer se u pravilu daje ključ ili bar slutnja za „razumijevanje“ ispričanoga, kao semema, u okviru šireg „semantičkog koda“, za koji su bitni svjetonazor, sustav vrjednota i svojevrsna „filozofija“ modernog života.Under the title Kupareo’s short hi-stories: from an incident to the (intuited) aesthetic experience and artistic level, the author examines the relation between mainly autobiographically recorded life stories and prose narratives, identified as short stories, of Croatian writer and aesthetic theorist of art Rajmund Kupareo (1914-1996), op. Kupareo – whose prose works, among other, should be valorised and duly (re)integrated into history of Croatian contemporary literature – uderstands arts as “transfiguration” of life experience into a literary form so that any particular life-experience is being trans-formed into equivalent general experience. At it, specific emotion is being recognized and awaken; an “intuited aesthetic experience” implied in the given situation, plot or protagonist’s life is being offered to the reader. Kupareo’s short stories are modern ones concerning their contemporary topics, applied technique of narration, open-endedness, humour and style. They have also ethical, philosophical and religious connotations. A key or at least an inner feeling in “understanding” of an elliptically outlined (life-)story is present, as a “semem” within a roader “semantic code” for which view of life, specific (Christian) system of values and universal human meaning are important. These short stories are a sort of artistic “symbols” (=junctions), where concrete matters and more abstract levels (discernible rather intuitive than discursive) are brought together – sometimes more, sometimes less successfully