Virusna tijela u stanicama krstašice Matthiola incana R. Br.

Zu Beginn des Jahres 1960 wurden auf den Markt in Zagreb mehrere Exemplare von Matthiola incana gebracht, die sich durch Buntstreifigkeit der Blüten auszeichneten. Die bunten Pflanzen stammten aus den Gärten des Dorfes Podstrana bei Split. Unsere Vermutung, daß es sich um eine Viruskrankheit handelt, wurde durch die Entdeckung von X-Körpcrn in den Kronblattzellen bestätigt. In den X-Körpern wurden neben vielen Körnchen manchmal auch Nadelkristalle wahrgenommen. Dieses in Matthiola gefundene Virus wurde später mechanisch auf Hesperis matronalis, Chenopodhim amaranticolor, Chenopodium, album, Nicotiana tabacum (Sorten »Samsun« und »White Burley«), Nicotiana rustica, Nicotiana sanderae und Nicotiana longiflora übertragen. Auch in den Blattepider- miszellen der Wirtspflanzen Hesperis matronalis, Nicotiana rustica, N. sanderae und N. longiflora wurden X-Körper beobachtet, die jenen aus den Matt/iioIü-Kronblättern sehr ähnlich waren. Außerdem wurden in den Epidermiszellen der Blätter von Sinapis alba gut ausgebildete Ansammlungen von Eiweißnadeln wahrgenommen. Es wird vermutet, daß dieses aus Matthiola incana isolierte Virus der Gruppe turnip virus 1 oder Matthiola virus 1 angehört.Početkom 1960. godine doneseno je na trg u Zagrebu više primjeraka Ijubičine (Matthiola incana), koji su se isticali šarenilom cvjetova. Na njihovim tamnoljubičastim laticama nalazile su se svijetloljubičaste ili čak bijele pjege i pruge, pa su se po tome oštro razlikovali od normalnih primjeraka ove vrste, koji imaju obično jednobojne cvjetove. Prema pouzdanim informacijama koje smo dobili na trgu, šarene biljke potjecale su iz Podstranc kod Splita. Budući da je šarenilo cvjetova dosta česta posljedica virusne infekcije, izvršen je niz zapažanja i pokusa da bi se ustanovila virusna priroda ove pojave. Pomoću mikroskopske pretrage pronađena su u epiđermi latica X-tijeia, koja se inače pojavljuju dosta često u stanicama virusno bolesnih biljaka i predstavljaju dosta pouzdanu indiciju da je biljka inficirana nekim virusom. X-tijela često su se nalazila u kontaktu s jezgrom i bila su pretežno isto tako velika kao i jezgre. Struktura tih tijela bila je većinom finozrnasta, ali su se pored zrnaca u pojedinim X-tijelima mogle zapaziti igličaste tvorevine, koje vjerojatno imaju kristaliničnu građu. Budući da su dosadašnja detaljna istraživanja jednog niza virusnih intra- celularnih uklopina kod drugih biljaka pokazala da su uklopine agregati virusnih čestica, vrlo je vjerojatno da su X-tijela i igličaste tvorevine kod Ijubičine također nakupine virusa. Da bismo ustanovili da li šarenilo cvjetova Ijubičine ima infektivni karakter, pokušali smo na mehanički način prenijeti oboljenje na vrstu Hesperis matronalis. Inokulacija je izvršena tako, da su sokom, koji je istisnut iz cvjetova šarenih ljubičina, nakon dodatka karborunda protrljani listovi mladih primjeraka vrste Hesperis matronalis. Lagani mozaik koji se nekoliko dana poslije inokulacije pojavio na mladim listovima ove biljke bio jc dokaz da je prijenos virusa uspio. Budući da su se mehanički način prenošenja, pa mjesto pojavljivanja i oblik prvih simptoma po svom toku i osobinama potpuno podudarali s odgovarajućim procesima i promjenama kod poznatih virusno bolesnih biljaka, bio je to dalji dokaz za virusnu prirodu šarenila cvjetova ljubičine. Poslije toga pokušalo se taj virus prenijeti na nekoliko drugih test- biljaka, da bi ga se što tačnije upoznalo. Pri tom je virus na mehanički način bio uspješno prenesen na vrste Chenopodium amaranticolor, Chenopodium album, Nicotiana tabacum (sorte Samsun i White Burley), Nico- tiana rustica, Nicotiana sanderae i Nicotiana longiflora. Kod svih tih biljaka — za razliku od prije navedenih domadara — prouzrokovao je virus na inokuliranim listovima lokalne lezije. One su bile naročito karakteristične kod vrste Chenopodium amaranticolor. Sastojale su se od nekro- tičnog središta, koje je bilo bijele boje, zatim od crvenog prstena oko bijelog središta i najzad od još jednog žutozelenog prstena, koji je okruživao crveni prsten. Dok se svijetla centralna pjega sastojala od uginulih stanica, ostali dijelovi lezije bili su izgrađeni od živoga tkiva. Na inokuliranim listovima nalazio se velik broj lezija, koje su prosječno imale promjer od 2 do 3 mm. Nasuprot tome lezije vrste Chenopodium album i pripadnika roda Nicotiana bile su jednostavnije. Tako su se npr. lokalne lezije na listovima vrste Ch. album sastojale od nepravilnih žutih do žutozelenih pjega, koje nisu bile oštro odijeljene od zdravoga tkiva. Vrlo često se više lezija, koje su inače imale gotovo isključivo klorotični karakter, međusobno stapalo, pa je zbog toga brojenje lezija bilo otežano. Kod vrste Nicotiana tabacum (sorta Samsun) pojavljivale su se lokalne lezije već 3 do 4 dana poslije inokulacije i imale su posve nekrotičan karakter. Sastojale su se od svjetlijeg centralnog dijela i jednog tamnijeg prstena, koji je okruživao središte. Slične lezije razvijale su se i na listovima duhana, koji je pripadao sorti White Burley. Kod ostalih spomenutih vrsta roda Nicotiana nastajale su na listovima lezije klorotičnog karaktera, koje su bile posve izgrađene od živoga tkiva. Naknadno su se slične klorotične pjege formirale u manjem broju i na nekim neinokuliranim listovima. Budući da su u lokalnim lezijama i u klorotičnim pjegama kod posljednjih vrsta roda Nicotiana pronađena X-tijela, sigurno je da su lezije i pjege nastale pod utjecajem virusa. Ipak do sistemične infekcije vrsta Nicotiana rustica i N. sanderae nije došlo. Gornji dijelovi ovih biljaka nisu, naime, pokazivali nikakvih vanjskih simptoma oboljenja, a isto se tako pokazalo da istisnuti sok iz tih dijelova nema sposobnosti za infekciju. Prilikom tih istraživanja posebna je pažnja posvećena intracelular- nim inkluzijama. U većini slučajeva zapažena su kod bolesnih biljaka amorfna X-tijela, i to kod biljke Hesperis matronalis i navedenih vrsta Nicotiana. Zanimljivo je da su mikroskopski i makroskopski simptomi na tim test-biljkama bili vrlo slični simptomima koje na istim vrstama izazivlje virus izoliran iz biljke Alliaria officinalis (usp. Miličić 1956; Mi liči ć, Panja n, Bilanović i Katić 1958). Okolnost da virusi izolirani iz češnjače (Alliaria officinalis) i ljubičine (Matthiola incana) kod čitavog niza biljaka izazivlju iste promjene, pokazuje da se radi o vrlo srodnim ili pače identičnim virusima. Posebno je u tom pogledu ubjedljiv ovaj pokus. Budući da virus izoliran iz češnjače prouzrokuje kod vrste Sinapis alba pored pojave X-tijela još i nastajanje vrlo karakterističnih nakupina kristalnih iglica, inokulirana je ta vrsta i virusom dobivenim iz ljubičine. Taj je virus izazvao kod biljke Sinapis alba sistemičnu infekciju i pojavu X-tijela koja su otprilike 20 dana poslije inokulacije sadržavala velik broj kristaliničnih iglica. Ove kristalinične inkluzije posvema su se podudarale s iglicama koje u istoj test-biljci izazivlje virus izoliran iz češnjače. To je vrlo jaka indicija da su virusi izolirani iz češnjače i iz ljubičine vrlo srodni ili identični. S obzirom na navedene promjene na test-biljkama možemo zaključiti da virus izoliran iz ljubičine predstavlja bez sumnje jedan virus krstašica i da pripada vjerojatno skupini turnip virus 1 ili skupini Matthiola virus 1